Domaća prehrambena industrija generira godišnje više od 36 milijardi kuna prihoda, zapošljava 47 tisuća ljudi i čini petinu ukupne prerađivačke industrije. No, to je samo gola statistika. Ono po čemu prehrambene tvrtke zasigurno zauzimaju posebno mjesto jest činjenica da su opstale posljednjih 20 godina, za razliku od dobra dijela industrije u nas (metalne, brodograđevne i druge "teške" industrije).

Štoviše, pritom je većina njih konkurentna. Prehrambeni je sektor ulagao u razvoj, po kvaliteti proizvoda ide uz bok stranim i gobalnim brendovima. Unatoč podatku da samo iz Europske unije godišnje uvezemo milijardu i pol dolara prehrambenih proizvoda, domaće marke i dalje zasluženo drže police u trgovačkim lancima jer ih potrošači cijene i kupuju. Prehrambene tvrtke ovih dana šalju apel Vladi da im pomogne jer bi se u roku godinu i pol ta industrija mogla naći u velikim teškoćama. Izlaskom iz Cefte (zemlje regije) i ulaskom u EU te će tvrtke, koje intenzivno izvoze upravo na regionalno tržište, biti opterećene carinama od 40, 50 pa i do sto posto. To da nam se pritom otvara europsko tržište sa 500 milijuna potrošača priča je za malu djecu. Unatoč otvorenosti koja vlada unutar EU, svaka država štiti svoje proizvode, pogotovo prehrambene. Osim toga, tko može biti bitku sa svjetskim multinacionalkama i količinama novca koje izdvajaju za marketing? Da banaliziram, ni sto milijuna eura uloženih u marketing ne znači da ćete uspjeti, recimo, na tržištu Njemačke. Regija je naše prirodno tržište, zbog zajedničke prošlosti, navika i poznavanja jezika. Time su znatno olakšane i marketinške aktivnosti. Financijski za naše prehrambene tvrtke tržište Cefte trenutačno vrijedi 645 milijuna dolara, a posebno je važna Bosna i Hercegovina, u koju su prehrambene tvrtke lani izvezle 433 milijuna dolara. Šteta samo na tržištu BiH u godini dana opterećenoj visokim carinama bila bi veća od sto milijuna eura. Vlada i nadležni ministri imaju, dakle, godinu i pol da s Bruxellesom i članicama Cefte pokušaju ispregovarati da nam i nakon ulaska u EU ostanu koncesije koje sad imamo sa zemljama Cefte (koje bi onda vrijedile i za zemlje Unije). Ako u tome ne uspiju, dogodit će se najcrnji scenarij: dio industrije preselit će se u regiju, nestat će radna mjesta. Pitanje je što će nam od proizvodnje tada uopće ostati.