Većina ljudi diljem svijeta neće moći glasovati na nadolazećim američkim predsjedničkim izborima iako su ti izbori za njih poprilično važni. Prema mišljenju osoba koje nisu stanovnici Sjedinjenih Američkih Država, Barack Obama trebao bi biti reizabran, odnosno pobijediti svojega izazivača Mitta Romneyja. Imaju čvrste argumente zašto bi sve trebalo tako završiti.U pogledu gospodarstva, učinci Romneyjevih mjera koje bi stvorile neravnopravnije i podijeljeno društvo ne bi izravno i smjesta utjecale na inozemstvo. U prošlosti su, međutim, nerijetko mnogi slijedili američki primjer, bio on dobar ili loš. Tako su brojne vlade vrlo brzo preuzele mantru Ronalda Reagana o deregulaciji tržišta, mjera koje su u konačnici prouzročile najgoru globalnu recesiju od 30-ih godina. Ostale zemlje koje su slijedile američki primjer iskusile su gorak okus rasta nejednakosti, što znači više novca na samom vrhu, više siromaštva na dnu i slabljenje srednjeg sloja. Romneyjeve predložene kontrakcijske mjere, odnosno pokušaj preuranjenog smanjenja deficita dok je američko gospodarstvo još na klimavim nogama, gotovo će sigurno dodatno oslabjeti anemični američki rast, a ako se kriza eura pogorša, možda i donijeti novu recesiju. U tom će trenutku, zahvaljujući slabljenju američke potražnje, i ostatak svijeta doista prilično izravno osjetiti gospodarske učinke Romneyjeva predsjedništva.

Romney u pogrešnu smjeru

To nas vraća pitanju globalizacije, koja podrazumijeva zajedničko djelovanje međunarodne zajednice na brojnim frontovima. No, ono što je potrebno na područjima trgovanja, financija, klimatskih promjena i gomili drugih jednostavno se ne poduzima. Mnogi te propuste dijelom pripisuju upravo izostanku američkoga vodstva. No, iako bi se Mitt Romney busao u prsa i iznosio snažne teze te očaravajuće govore, ostali svjetski vođe najvjerojatnije ga ne bi slijedili zbog uvjerenja (koje je po mojemu mišljenju ispravno) da vodi SAD, a i njih same, u pogrešnu smjeru.Američka "iznimnost" u domovini se možda doista dobro prodaje, ali u svijetu nema velika odjeka. Irački rat predsjednika Georgea W. Busha, tj. možebitno kršenje međunarodnog prava, pokazao je da Amerika na obranu troši koliko i ostatak svijeta zajedno, ali da unatoč tomu ne može donijeti mir u državu koja ima 10 posto stanovnika SAD-a i ostvaruje jedan posti njezina BDP-a.Nadalje, pokazalo se da američki oblik kapitalizma nije ni uspješan, ni stabilan. Kako prihodi velika broja Amerikanaca stagniraju već 15-ak godina, jasno je da američki gospodarski model nije učinkovit kada je riječ o većini građana, bez obzira na službene brojke vezane uz BDP. Naime, taj je model propao i prije nego što je Bush napustio ured predsjednika. Zajedno s kršenjima ljudskih prava za njegove vladavine, Velika Recesija, predvidiva (i predviđena) posljedica njegove gospodarske politike, oslabjela je američku meku moć u jednakoj mjeri u kojoj su ratovi u Iraku i Afganistanu oslabjeli vjerodostojnost njezine vojne moći. Ni kada je riječ o vrijednostima, točnije vrijednostima koje zastupaju Romney i njegov kandidat za potpredsjednika Paul Ryan, stvari ne stoje puno bolje. Sve ostale napredne zemlje, primjerice, priznaju pravo na univerzalno zdravstvo, a Obamin novi zakon o zdravstvenom osiguranju znatan je pomak prema ostvarenju toga cilja. No, Romney kritizira njegove napore, istodobno ne nudeći ništa čime bi ih zamijenio.

Opet Busheva stajališta

Amerika danas ima čast biti među onim razvijenim zemljama koje svojim stanovnicima nude najmanje jednakosti i najmanje prilika. A Romneyjevi drastični proračunski rezovi ciljani na siromašne i srednji sloj dodatno bi naštetili društvenoj mobilnosti. Istodobno, on predlaže povećanje izdvajanja za vojsku, tj. veću potrošnju na oružje koje se već pokazalo neučinkovitim u borbi protiv nepostojećih neprijatelja, ali je zato obogatilo brojne tvrtke poput Halliburtona nauštrb očajnički potrebnih ulaganja u javne projekte kao što su infrastruktura ili školstvo.Iako Bushevo ime nije na biračkom listiću, Romney se zapravo nije distancirao od stajališta Busheve administracije. Ima iste savjetnike, jednako je posvećen vojnoj potrošnji, također vjeruje da su porezne olakšice za bogate rješenje svakoga gospodarskog problema, a i proračunska matematika nije mu baš najtransparentnija.

Klima, financije, trgovina...

Razmotrimo kao primjer tri pitanja koja su u središtu svih globalnih rasprava: klimatske promjene, financijska regulacija i trgovina. Romney se o prvom pitanju ne izjašnjava, ali su mnogi njegovi stranački kolege "poricatelji klimatskih promjena". Dakle, u tom pogledu svijet od Romneyja ne može očekivati vodstvo.Kada je riječ o regulaciji financijskog sustava, iako je najnovija kriza naglasila potrebu za strožim pravilima, slaganje po tim pitanjima je izostalo, dijelom zbog činjenice da je Obamina administracija prebliska financijskom sektoru. Premda, kod Romneyja ne bi bilo nikakve distance: metaforički govoreći, on jest financijski sektor.Jedan od financijskih problema o kojemu postoji globalni konsenzus jest potreba zatvaranja inozemnih bankarskih utočišta, koja postoje uglavnom u svrhu izbjegavanja plaćanja poreza, pranja novca i korupcije. Naime, novac ne odlazi na Kajmansko otočje jer ondje zbog sunca bolje raste, upravo suprotno, množi se zbog izostanka svjetlosti. No, kako Romney ne iskazuje kajanje glede vlastitog korištenja kajmanskih banaka, vjerojatno ni na tom području ne možemo očekivati napredak.U pogledu trgovine, Romney obećava pokrenuti trgovinski rat s Kinom te je proglasiti manipulatorom valute već prvog dana svojega predsjednikovanja, a to mu obećanje ne ostavlja nimalo prostora za manevriranje. Odbija priznati veliku realnu aprecijaciju renminbija u posljednjih nekoliko godina, kao i to da se pravo pitanje tiče američkog multilateralnog trgovinskog deficita, bez obzira na utjecaj promjena kineske valutne stope na bilateralni trgovinski deficit. Snažniji renminbi jednostavno bi označio promjenu u SAD-u od Kine prema jeftinijoj proizvodnji tekstila, odjevnih predmeta i drugih dobara.Ironija, koju Romney opet ne shvaća, počiva u tome da ostale zemlje optužuju SAD za manipulaciju valute. Konačno, jedna od glavnih prednosti politike "kvantitativnog olakšanja" Banke saveznih rezervi, možda jedine institucije sa značajnim učinkom na realnu ekonomiju, potječe upravo iz deprecijacije američkog dolara.Puno toga u svijetu ovisi o američkim izborima. Na žalost, većina ljudi na koje će oni utjecati, gotovo cijeli svijet, neće imati nikakvu moć utjecaja na njihov ishod.