U većini država, ako ste "fiskalni konzervativci", to znači da se jako brinete zbog proračunskoga deficita i duga te da su ta pitanja na samom vrhu ljestvice vaših političkih prioriteta. Danas su u mnogim zemljama eurozone "fiskalni konzervativci" vrlo moćna skupina koja inzistira na potrebi jačanja državnih prihoda i dovođenju potrošnje pod nadzor.I u Velikoj Britaniji vladajući su se konzervativci odnedavna pokazali spremnima na povećanje poreza i pokušaj ograničenja buduće potrošnje.U tom su pogledu Sjedinjene Američke Države znatno drukčije. Ondje vodeći političari koji sami sebe nazivaju "fiskalnim konzervativcima", kao što je Paul Ryan, sada potpredsjednički kandidat koji će se uz Mitta Romneyja natjecati na izborima u studenome, više mare za porezne olakšice, bez obzira na njihove učinke na savezni deficit i ukupan iznos duga. Zašto američki konzervativci gotovo uopće ne mare za državni dug, osobito u usporedbi sa svojim kolegama u drugim zemljama?

Monetarni potres 1971.
Nije uvijek bilo tako. Primjerice, 1960. godine savjetnici su predsjedniku Dwightu D. Eisenhoweru predložili rezanje poreza ne bi li time olakšao put do predsjedništva svojemu potpredsjedniku Richardu Nixonu. Eisenhower je to odbio, dijelom zato što mu se Nixon nije pretjerano sviđao, a nije mu ni vjerovao, ali uglavnom zato što je smatrao kako je važno nasljedniku predati manje-više uravnotežen proračun.Okvir američke makroekonomske politike dramatično se promijenio s krahom međunarodnoga monetarnog sustava 1971. godine. Sjedinjene Države više nisu mogle održavati fiksni tečaj dolara i zlata, što je bio kamen temeljac poslijeratnoga sustava Bretton Woods. Cijeli je sustav propao jer Sjedinjene Američke Države nisu bile voljne pooštriti monetarnu politiku i okrenuti se restriktivnijim fiskalnim mjerama, a predsjedniku Nixonu zadovoljstvo američkih glasača bilo je važnije od održavanja globalnog sustava fiksnog deviznog tečaja.Ironija, međutim, počiva u činjenici da je, umjesto da oslabi dominantnu ulogu američkoga dolara u međunarodnoj zajednici, kraj sustava Bretton Woods zapravo proširio njegovu uporabu diljem svijeta. Puno je toga napisano i još se više toga pokušalo napraviti u vezi s padom dolara u posljednjih četrdesetak godina, ali sve to podriva činjenica da stranci danas imaju znatno veće zalihe američkog dolara nego 1971. godine.To je i blagoslov i prokletstvo jer je omogućilo Sjedinjenim Američkim Državama manji oprez u vezi s vlastitom fiskalnom računicom. Naime, otprilike polovica američkog saveznog duga danas je u vlasništvu stranaca koji su ga voljni zadržati čak i kada je povrat u dolarima vrlo nizak (te tijekom deprecijacije dolara).

'Privremene' porezne olakšice
Zapravo, kad god se situacija u svijetu doima nestabilnom, ulagači žele povećati zalihe dolara, čak i u slučajevima kada su same Sjedinjene Američke Države uzrok nestabilnosti. Kada su velike američke banke u problemima ili se u SAD-u vodi još jedan iscrpljujući politički sukob oko javnih financija, globalni investitori kreću u svojevrsni napad na američku riznicu. Prošlogodišnji obračun u Kongresu u vezi s maksimalnim iznosom duga možda i jest stajao SAD kreditnog rejtinga trostrukog A kod agencije Standard & Poor's, ali cijene po kojima se savezna vlada danas zadužuje niže su nego tada.I što je Amerika učinila s ovom prilikom koja joj se ponudila na tanjuru, zasad najjeftinijim financiranjem u povijesti čovječanstva? Ne puno u pogledu produktivnih ulaganja, jačanja obrazovnog sustava ili održavanja nužne infrastrukture. No, Amerika jest napravila jako puno u prilagodbi poreznih olakšica tom procvatu potrošnje u odnosu na primanja i niži državni dohodak u odnosu na potrošnju. To je trajna baština "privremenih" poreznih olakšica usvojenih početkom dvijetisućitih , tijekom vladavine administracije Georgea W. Busha.

Visokorizična oklada
I Amerikanci su se većinom okrenuli političkim filozofijama, bilo na ljevici ili desnici, koje javni dug smatraju nevažnom smetnjom. Odnosno, kako je to rekao bivši potpredsjednik Dick Cheney, "Reagan nas je naučio da deficit nije važan", pri čemu je mislio da je Ronald Reagan srezao poreze, da je tijekom njegove vladavine deficit bio viši, ali da zbog toga nije trpio nikakve negativne političke posljedice.Ryan i članovi krila Tea Party unutar Republikanske stranke žele smanjiti saveznu upravu, a nedavno su predstavili plan kako to izvesti tijekom sljedećih nekoliko desetljeća. No, kratkoročno obećavaju porezne olakšice; cijeli im je praktični program okrenut u tom pravcu.Računica im je sljedeća: to će se pokazati popularnim političkim potezom (što je vjerojatno istina) te im kasnije olakšati provedbu rezanja troškova (što je manje očito). Ranjivost uzrokovanu višim javnim dugom u sljedećih nekoliko desetljeća jednostavno zanemaruju.Primjerice, Ryan je podržavao mahnitu potrošnju za vladavine Georgea W. Busha. Podržava i održavanje potrošnje na obranu na trenutnoj razini i opire se rezovima koji su provedeni prema Zakonu o kontroli proračuna iz 2011.Sve to počiva na pretpostavci, neizrečenoj i vrlo upitnoj, da će SAD uspjeti prodavati neograničene količine državnog duga po niskoj kamatnoj stopi, i to unedogled. Nema nijedne druge zemlje na svijetu u kojoj bi fiskalni konzervativci željeli da ih se veže uz tako visokorizičnu okladu.