BERLIN - Eurozona je u recesiji. Nove mjere štednje samo bi još više produbile krizu, smatraju neki ekonomisti. Drugi pak kažu da se dužnička kriza ne može suzbiti novim dugovima. Tko je u pravu?

Visoki dugovi, duboka recesija i masovna nezaposlenost - pri toj kombinaciji mnogi pomišljaju prvo na Grčku. Ali opis točno odgovara i Njemačkoj s početka 30-ih godina prošlog stoljeća. Tadašnji kancelar Heinrich Brining htio je sanirati državne financije rigidnom politikom štednje. Njegov pokušaj okončan je masovnim siromaštvom i hiperinflacijom. Weimarska republika se raspala. Adolf Hitler došao je na vlast.

Na insistiranje donatora, i zemlje u krizi u južnoj Europi morale su sniziti plaće i povećati poreze. Sada ne mogu izaći iz začaranog kruga recesije, masovne nezaposlenosti i sve većih dugova. Ekonomist Peter Bofinger povlači paralelu s Weimarskom republikom i politiku štednje djelomično okrivljuje za situaciju u Grčkoj.

Za Gunthrama Wolfa, ekonomistu iz Bruxellesa, samo je pitanje vremena kada će i u Španjolskoj doći do političke nesreće.

"Trenutno ne vidimo jasno u Njemačkoj, koliko je u međuvremenu situacija u Južnoj Europi dramatična."

Tamo nema perspektive i protiv toga se nešto mora učiniti, kaže Wolf. Fiskalno prilagođavanje se mora nastaviti, ali ne toliko brzo, kao u pošlosti. Ekonomist iz Bruxellesa smatra da države u krizi ne moraju ponuditi nove konjunkturne pakete.

"One već plaćaju visoko rizične premije za financiranje svog duga. Novi dugovi bi te premije povećali, i zato predstavljaju jasan rizik."

Prema njegovom mišljenju, Njemačka je jedina država u eurozoni koja sebi može priuštiti konjunkturne injekcije. Ipak državne investicije se smanjuju. Time Njemačka ne doprinosi oživljavanju ekonomije u evropskom prostoru, kritizira Wolf.

Što bi se dogodilo u južnoj Europi, ako bi Njemačka zaista odobrila konjunkturni paket? Clemens Fuest, predsjednik Centra za istraživanje evropske ekonomije u Mannheimu kaže:

"U principu se ništa ne bi dogodilo. Mi nećemo moći pobijediti recesiju u Južnoj Europi s jednim konjunkturnim paketom u Njemačkoj."

Fuest dodaje:

"Imamo pogrešno prilagođavanje cijena. Plaće i troškovi rada su potpuno van kontrole i moraju dbiti sniženi. Ako postoje konjunkturni programi, to prilagođavanje se zaustavlja i produžava krizu".

Na drugoj strani, programi za mlade ne bi spriječili prilagođavanje plaća, naglašava Fuest.

U Španjolskoj i Grčkoj je svaka druga mlada osoba nezaposlena, ekonomisti se slažu da je riječ o trendu koji se ne može zaustaviti. Wolfgang Franz, bivši šef tzv. grupe "Pet mudraca" ukazuje iz vlastitih iskustava na to da nezaposlenost među mladima i kasnije pronalaženje posla nije rana koja može brzo da zacijeli.

"Ostaje ružan ožiljak u obliku smanjenih mogućnosti za dobijanje radnog mjesta", kaže Franz.

Njemački sistem dualnog strukovnog obrazovanja mogao bi poslužiti građanima iz južne Europe kao uzor, naglašava Franz.

"Umjesto nekoliko subvencija namijenjenih poljoprivredi, ja bih rekao: Pomozite tim mladim ljudima i pošaljite ih tamo gdje se mogu obrazovati."

Čak i kada bi članice EU pristale na to, morale bi da prođu godine, dok te mjere ne pokažu prve rezultate. U međuvremenu Wolf smatra da su direktni transferi neophodni.

"Monetarnoj uniji su neophodni stabilizacioni mehanizmi, koji prevazilaze granice. U suprotnom ona neće biti dugoročno drživa."