Već nekoliko godina traje burna politička i ekonomska rasprava kojim smjerom treba ići hrvatska monetarna politika. Pod pritiskom vrlo negativnih iskustava s kreditima vezanima uz švicarski franak posljednjih godina posebnu snagu dobili su poprilično populistički zahtjevi za punu kunizaciju kreditnog poslovanja, a taj je trend ekspanzivnom politikom pomalo počela podržavati i Hrvatska narodna banka (HNB). Prema informacijama dostupnima Jutarnjem listu, na samom početku ove godine Vlada RH i centralna banka usuglasilie su se da bi cilj zajedničke strategije ipak trebalo biti što brže uvođenje eura.

Drugim riječima, premijer Andrej Plenković i guverner HNB-a dogovorili su se da će koordinirati politike oko ulaska u eurozonu jer je to najsigurnija opcija ako se vodi briga o dugoročnoj stabilnosti Hrvatske. Uz to, doznajemo da će administracija Andreja Plenkovića kao strateški političko-interesni cilj imati i ulazak u okvire Schengenskog sporazuma. Prvi je dojam da bi uz obećani gospodarski rast, uvođenje eura i ulazak u Schengen mogli postati ključne misije Andreja Plenkovića i njegova tima, a možda, ako uspije, i njegova glavna politička ostavština.

Prilagodba

S obzirom na to da se za ulazak u eurozonu mora zadovoljiti cijeli niz kriterija, jasno je da će dogovor Vlade i HNB-a predodrediti cijeli niz javnih politika. Osim grupice zagovornika kunizacije poslovanja među ekonomistima i nekolicine gorljivijih saborskih zastupnika, nova euro-agenda Plenkovića i Vujčića trebala bi bez problema dobiti široku javnu podršku. U principu, u današnjoj eurozoni čak ni najveći kritičari postojećih odnosa tretiraju euro kao vrijednost i postignuće. Primjerice, Grcima niti u jednom trenutku nije padalo na pamet napustiti eurozonu, baš kao što se čini da to neće pasti na pamet ni euroskepticima u Italiji jer 68 posto Talijana podržava euro kao nacionalnu valutu te nikako nisu sretni kad se spominje povratak liri.

Na neki način, zahvaljujući politici HNB-a, Hrvatska je kroz kunu već dulje vrijeme vezana uz euro te su u kreditnom sustavu problemi eksplodirali prvenstveno zbog kredita vezanih uz franak. Na svojevrsnu vezanost odnosno usmjerenost prema euru, ukazuje i odlučnost stanovništva da pretežito štedi u eurima, a što je predstavlja i ključnu prepreku nastavku procesa kunizacije kreditnog poslovanja.

Iako se trenutačno čini da je kunizaciji kreditnog poslovanja krenulo poprilično dobro jer su kunski plasmani domaćim sektorima kumulativno u razdoblju od početka 2013. do rujna 2106. povećani za 25,9 milijardi kuna, tj. velikih 37,5 posto, dok su devizni plasmani smanjeni za 29,9 milijardi kuna ili -17,3 posto, za nastavak takvog trenda relativno brzo trebali bi značajno početi padati devizni depoziti građana, a nije baš izvjesno da će bilo tko od političara uspjeti nagovoriti štediše da svoje eure zamijene za kune.

Kunski krediti

To što su u istom razdoblju 2103. - 2016. kunski krediti građanima narasli čak 18,7 milijardi kuna, dok su devizni krediti smanjeni za 22,7 milijardi, zapravo ukazuje na to da naši građani iskazuju vrlo veliku averziju prema valutnom riziku kod kredita, pa je vrlo suspektno zbog čega bi bili skloni takvom istom valutnom riziku kad bi se odlučili na štednju u kunama umjesto u eurima. To što rast kunskog kreditiranja bilježi dvoznamenkaste stope rasta još od sredine 2014. zapravo još ne znači nikakvu pobjedu kunizacije jer se radi o relativno niskim ukupnim iznosima u odnosu na eurske. Iako se nacija eurski razduživala, do kraja 2012., udio kunskih plasmana je sa 27 posto narastao na tek 40 posto u rujnu 2016. te se bliži svojem limitu jer se može očekivati i usporavanje snažnog rasta kunskih izvora banaka koji sada čine 31,9 posto ukupnih izvora te se već vidi nerazmjer između kunskih plasmana i kunskih izvora. Pri tome valja naglasiti da je HNB u svojim analizama primijetio da je "...glavni izvor povećanja udjela kuna u ukupnim izvorima rast depozitnog novca (kunska sredstva na tekućim računima i žiroračunima), dok kod štednih i oročenih depozita nema promjena u valutnoj strukturi, što znači da su ovi depoziti i nadalje dominantno u eurima. Rast depozitnog novca zapravo odražava preferenciju klijenata ka držanju likvidnije financijske imovine u uvjetima pada pasivnih kamatnih stopa banaka..."

Dakle, uopće ne možemo reći da su hrvatski građani, kad je štednja u pitanju, izgubili povjerenje u euro. Upravo suprotno - štediše više vjeruju kuni. Kao dužnici hrvatski se građani se de facto klade da će kuna oslabiti, a kao štediše vjeruju da će euro sačuvati vrijednost njihove ušteđevine.

Stoga se odluka da se javne politike prilagode uvođenju eura i Schengenu čine vrlo razumne. Forsiranje kunizacije, sudeći prema povijesnim iskustvima, moglo bi uvesti građane, tvrtke i banke u izrazite valutne i inflatorne rizike.