Proizvođači nafte diljem Sjeverne i Južne Amerike ostvaruju snažan rast izvoza tijekom rata s Iranom, preuzimajući dio tržišta koji su izgubili izvoznici s Bliskog istoka, a promjene u opskrbi mogle bi potrajati i nakon završetka sukoba, navodi Reuters.

Zatvaranje Hormuškog tjesnaca prije šest mjeseci, kroz koji je prolazila oko petina svjetske opskrbe naftom, potaknulo je potragu za alternativnim izvorima, pri čemu su najviše profitirali proizvođači iz Sjeverne i Južne Amerike, od Kanade do Argentine, navodi se u Reutersovoj analizi objavljenoj ranije ovog tjedna.

Izvoz sirove nafte iz tog područja ove godine dosegnuo je rekordnih prosječnih 11,7 milijuna barela dnevno prema podacima Kplera, u odnosu na 10,3 milijuna barela dnevno lani i gotovo dvostruko više nego prije deset godina.

Poredak predvodi SAD s 4,4 milijuna barela dnevno, a slijede Brazil s 2,5 milijuna i drugi proizvođači. Velik dio dodatne nafte završava u Aziji, gdje bi uvoz iz zapadne hemisfere u kolovozu trebao dosegnuti rekordnih 5,4 milijuna barela dnevno, prema četiri milijuna barela dnevno u prosjeku prošle godine.

Azijski kupci tako nastoje smanjiti ovisnost o Bliskom istoku, čak i uz cijenu skupljeg prijevoza. Nafta iz Amerika zbog veće udaljenosti nosi veće troškove dopreme, no oni bi se mogli pokazati prihvatljivima kao svojevrsno osiguranje od novih geopolitičkih poremećaja.

Ovakav zaokret omogućen je snažnim rastom proizvodnje nafte u Sjevernoj i Južnoj Americi tijekom posljednjeg desetljeća. Taj je trend predvodila američka revolucija proizvodnje iz škriljevca, zahvaljujući kojoj su SAD 2018. postale najveći svjetski proizvođač nafte. Američka proizvodnja potom je 2025. dosegnula rekordnih 21 milijun barela dnevno, napominje Reuters.

Značajno se povećava i proizvodnja u Brazilu, Kanadi, Gvajani i Argentini. Brazil bi ove godine trebao dosegnuti rekordnih 4,3 milijuna barela dnevno, dok Argentina povećava proizvodnju iz ležišta Vaca Muerta.

Obje Amerike sada zajedno čine oko 30 posto svjetskog izvoza sirove nafte morskim putem, u odnosu na 23 posto prošle godine. Proizvodnja u Sjevernoj Americi trebala bi 2027. u prosjeku iznositi 30,5 milijuna barela dnevno, a u Latinskoj Americi 9,3 milijuna barela dnevno, što bi bio rast od oko 50 posto u deset godina.

Proizvođači iz Amerika posljednjih su godina istodobno ulagali u povećanje proizvodnje, izvozne terminale, naftovode i brodsku infrastrukturu, što im je omogućilo da iskoriste poremećaj na tržištu izazvan ratom.

Veća udaljenost od azijskih kupaca znači i znatno skuplji pomorski prijevoz. Put tankera od Brazila do Japana može trajati i 60 dana, otprilike triput dulje nego od Perzijskog zaljeva, pa su vozarine za velike tankere dosegnule rekordne razine. Za tanker koji prevozi dva milijuna barela nafte cijena prijevoza dosegnula je oko 640.000 dolara dnevno, više od tri puta više nego prije rata.

Unatoč višim troškovima, azijske rafinerije spremne su prihvatiti dulje i skuplje rute dopreme nafte u zamjenu za veću sigurnost opskrbe.

Bliski istok pritom i dalje ima veliku prednost jer raspolaže znatno većim rezervama i nižim troškovima proizvodnje. Proizvođači iz Amerika stoga ne mogu u potpunosti zamijeniti bliskoistočne dobavljače, ali bi njihova veća uloga mogla dugoročno oslabiti dominaciju zemalja Perzijskog zaljeva na azijskom tržištu.

Prema Reutersovom komentatoru Ronu Boussou, ono što je počelo kao privremena reakcija na rat sve više izgleda kao trajna promjena u svjetskoj trgovini naftom.