U jeku priprema za korištenje strukturnih fondova, naš je tim odbio brojne klijente koji su željeli „pokupiti novac" za neodržive projekte. Većina njihovih projekata uopće nije bila usklađena sa strateškim okvirom unutar kojega djeluju, nedostajalo je sufinanciranje i predfinanciranje, bili su pripremljeni na mandat i, što je najgore, potpuno financijski neodrživi.

Upravo je financijska (ne)održivost aspekt na koji smo navjiše upozoravali korisnike koji pripremaju infrastrukturne projekte jer o pravilno iskalkuliranim financijskim pokazateljima za period nakon što projekt zaživi (i objekt se stavi u uporabu) ovisi ne samo dobivanje sredstava, nego ponekad i cjelokupna budućnost jedne lokalne zajednice.

U Hrvatskoj smo se imali prilike osvjedočiti što se događa s megalomanski izgrađenom infrastrukturom koja nije postala financijski održiva jednom kada je stavljena u pogon. Upravo su mnogobrojne arene pripremljene za rukometno prvenstvo vidljiv simbol lošeg planiranja i prevaljivanja financijskog tereta na gradove i državu koji takav financijski teret teško mogu podnijeti.

Kod infrastrukturnih projekata financiranih iz strukturnih i drugih investicijskih fondova financijska bi neodrživost mogla dovesti do bankrota manjeg grada, općine ili drugog korisnika. Zamislite, na primjer, da grad s proračunom od 35 milijuna kuna uđe u tri infrastrukturna projekta ukupne vrijednosti 15 milijuna eura na period jednoga mandata, što je često ideja pojedinih lokalnih čelnika.

Osim što neće biti u stanju isfinancirati izgradnju i time će se dovesti u velike financijske poteškoće, najčešće se radi o projektima u kojima se o posljedicama takve gradnje, izuzev u političkom smislu, uopće ne razmišlja.

Naši europski susjedi jasno su istaknuli da bankrot nije neuobičajen kada su prekomjerna i neodrživa ulaganja u pitanju, stoga je na njih potrebno uopzoriti još jednom. Svi znamo da brojnim lokalnim zajednicama trebaju bazeni, športsko-rekreativni centri, kulturni centri i slično, no ne oni koji 300 dana u godini zjape prazni i čiji se trošak održavanja podmiruje iz lokalnog proračuna.

Takva dva ili tri projekta za jednu manju lokalnu zajednicu mogu značiti potpuni kolaps, čiji teret na kraju snose građani kroz veliko povećanje cijene komunalnih usluga ili kroz druge namete, a veliki dio tereta prebacuje se na lokalni proračun koji, ako to uspije podnijeti, ima vezane ruke kada su druga ulaganja u pitanju. Time se zatvara krug koji financijski moće paralizirati lokalnu zajednicu na duži vremenski period.

Dakle, ukoliko već ne razmišljaju o financijskoj održivosti, politički bi čelnici svakako trebali razmišljati o tome jesu li prekomjerena ulaganja koja imaju za cilj osvojiti još jedan mandat na čelu grada ili općine politički oportuna jer grad koji ne može izvršavati osnovne komunalne zadaće i koji je financijski blokiran za sva buduća ulaganja nije san svakoga birača, a izbori se ponavljaju svake četiri godine.