Iako samo mali postotak svjetske proizvodnje zlata dolazi iz mjesta koja datiraju iz antike, novi trendovi vraćaju ih u život. Nije li logično, kažu u kompanijama, vratiti se bogatim nalazištima koja su napuštena samo zbog tehnoloških ograničenja?

Ispresjecan ostacima akvadukta i rudarskih jama, neravan teren Asturiasa na sjeveru Španjolske podsjeća kako je prije 2000 godina to područje bilo važan dobavljač zlata Rimskog carstva. Izgleda da će Asturias povratiti stari sjaj, jer je u blizini sela Boins kanadska rudarska kompanija Orvana Minerals započela kopati tunel u planini kako bi pronašla nalazište od kojeg se očekuje da godišnje da više od 100.000 unci zlata kad sljedeće godine u cijelosti postane operativan.

Moderna tehnologija čini čuda, a danas nam pomaže objasniti zbog čega se rudari vraćaju napuštenim rudnicima. Većina drevnih rudnika nalazila se na osobito bogatim depozitima kako bi kompenzirala neučinkovite tehnike vađenja sirovina. Tako su Rimljani zagrijavali stijene koje su sadržavale zlatnu rudu, a da bi stijena napukla polili bi je vodom iz akvadukta. Danas se ruda drobi mehanički i stavlja u kemikalije koje izdvajaju zlato. "Ima smisla vraćati se na mjesta gdje su drugi već otkrili zlato. Danas možete iskopati daleko više nego što se nekada moglo iskopati", rekao je Gregory Ho Yuen, odvjetnikiz Toronta specijliziran za sektor rudarstva.

Asturias nije jedina povijesna rudarska regija gdje se iskopavalo zlato koja danas ponovno postaje zanimljiva. Rudnik Sukari u blizini Crvenog mora u Egiptu, kojeg su eksploatirali Rimljani i kasnije, u ranom 20. stoljeću i Britanci, nastavio je s radom 2010. godine pod australskim menadžmentom. Također su ponovno pokrenuti radovi u rudniku Haile u južnoj Karolini, rudniku koji je prije snabdijevao zlatom Konfederacijsku riznicu, kao i u rudniku Boddington u Zapadnoj Australiji koji je ponovno otvoren prošle godine nakon gotovo desetljeće duge pauze.

Otvoren 1827. godine, Haile je bio najproduktivniji rudnik za proizvodnju zlata istočno od Mississippija do trenutka kada su ga uništile snage generala Shermana 1865. godine. Nakon tog događaja rudnik je ponovno otvaran u dva navrata. Prvi puta tijekom Prvog svjetskoga rata i u 80-tim godinama kada su cijene zlata bile na vrhuncu, ali je brzo zatvoren kada su cijene zlata pale. Romarco Minerals kupio je imovinu 2007. i očekuje kako će započeti s proizvodnjom 2013. godine.

Iako su troškovi rada i zakona o zaštiti okoliša u SAD-u i zapadnoj Europi veći nego u manje razvijenim zemljama, ti troškovi često su protuteža dostupnosti cesta i električne energije. Tako Romarco predviđa kako će operativni troškovi proizvodnje biti 379 dolara po unci zlata, Orvana Minerals izračunala je kako će operativni troškovi u Asturiasu biti oko 450 dolara za uncu, dok je Centamin Egipat, operator Sukari rudnika, izašao sa iznosom od 525 dolara za uncu.

Prema statistici rudarskog savjetovališta GFMS iz Londona, te brojke usporedive su sa svjetskom prosječnom cijenom proizvodnje zlata od 557 dolara po unci. One su daleko ispod prosjeka od 776 dolara u Južnoj Africi, koja je od 2005. vrhunski svjetski proizvođač zlata. Međutim nakon što su njeni preostali depoziti ostali duboko pod zemljom, što povećava troškove, Južna Afrika pretrpjela je strmi pad proizvodnje. Sada, s 11,8 posto ukupne globalne proizvodnje, Kina je proizvođač zlata broj 1, a slijedi je Australija.

Konzultantska kuća GFMS predviđa da će, do kraja ove godine cijena zlata nadmašiti 1600 dolara, što će zauzvrat potaknuti razvoj još više rudnika, a ova nova zlatna groznica vjerojatno će donijeti više investicija u mjestima kao što je Asturias.