Kad su pušteni probni baloni o višem PDV-u, nova vlast pažljivo je osluškivala reakcije javnosti. A kad tamo, iznenađenje. Mlak odjek. Zašto ideja o višem poreznom opterećenju nije razbjesnila građane? Zašto je porez koji je najnepravedniji od svih i najviše pogađa upravo najsiromašnije građane dočekan tako blago? Jesmo li konačno postali svjesni toga da je voda došla do grla, pa smo se pomirili s porezom koji ima samo jednu funkciju: popuniti proračunsku rupu? Ili je više svima svejedno?

Iz pozicije ministra financija Slavka Linića stvar je kristalno jasna: svaki postotni bod višeg PDV-a za proračun je 1,7 milijardi kuna. Prema toj računici, PDV od 25 posto prelio bi oko 3,5 milijardi svježih kuna iz džepova građana u državnu blagajnu, što taj potez u okvirima proračunske rupe čini neizbježnim. Pitanje je samo na koju će brojku pasti odluka. Svodeći državne financije na papir, monetarna vlast, ne budi lijena, u računicama je kalkulirala i sa 26-postotnim PDV-om, drugim riječima s pet milijardi više na prihodnoj strani proračuna. Upozorila je, međutim, središnja banka da dizanje PDV-a mora pratiti adekvatno smanjivanje troškova rada kako bi se povećala konkurentnost proizvodnje i potaknuo izvoz. Kako god ministar Linić balasirao prihode i rashode, osnovna pretpostavka s kojom on i Vlada moraju raditi jest da je ključ konsolidacije javih financija rezanje državne potrošnje. Dizanje prihoda povećavanjem poreza na drugoj strani moraju pratiti smanjivanje troškova rada i kompenzacija udara PDV-a na najsiromašnije. Zamka u koju bi mogla upasti Vlada jest da viši prihodi zamaskiraju realno stanje stvari i skinu pritisak sa smanjivanja rashoda. Bude li viši PDV samo izgovor za neprovođenje rezova, gospodarstvo će se ponovno naći u istom položaju kao za mandata Jadranke Kosor. Samo će ovaj put građani plaćati još višu cijenu neispunjenih obećanja.