Zbog megaprojekata pokrajina, financiranih kreditima, većina je pokrajinskih vlada u golemim financijskim teškoćama jer kredite treba otplaćivati, no novca nema. To djeluje na nelikvidnost španjolskih banaka, koje su olako davale kredite lokalnim vlastima, ali su i u drugim sferama poslovale rizično

Ministri financija 17 zemalja članica eurozone odlučili u subotu dati novac Španjolskoj kako bi se dokapitalizirale i tako spasile od bankrota španjolske banke, a među raznim uvjetima koji su postavljeni Španjolskoj ima jedan posebno zanimljiv i specifičan.

Već ranije je Španjolskoj postavljena obveza da drastično smanji deficit svojeg nacionalnog proračuna i stavi ga unutar opće dogovorene granice od tri posto za sve zemlje Europske unije. To će biti drastičan korak za Španjolsku jer je njezin proračunski deficit posljednje dvije godine iznosio više od osam posto pa neće biti nimalo lako to staviti u okvire od tri posto do kraja sljedeće godine.

No sada je objavljeno da će joj biti dopuštena odgoda od još godinu dana, dakle morat će napraviti to do 2014. godine, ali ako prihvati jedan drugi uvjet, a to je da drastično smanji deficite svojih pokrajina.

Kriva autonomija

Ekonomski stručnjaci već dulje tvrde da je jedan od velikih generatora španjolske krize bila golema financijska autonomija koju je država dala svojim regijama. Učinjeno je to iz političkih razloga kako bi se pospješila regionalna samouprava te odbacile ranije vrlo teške optužbe na račun središnjih španjolskih vlasti da u zemlji provode unitarističku politiku.

U Španjolskoj ima nekoliko pokrajina s jakim separatističkim tendencijama, u čemu predvode Katalonija i Baskija, pa je financijska decentralizacija bila uvelike osmišljena i provedena kako bi se dopustilo tim lokalnim vlastima da budu samostalne u financiranju onoga što smatraju da je potrebno i dobro za njihove sredine. Tako su se trebale demantirati i te optužbe o unitarizmu vlada u Madridu.

Posljednjih godina, dok je u cijeloj Europi, pa tako i u Španjolskoj, vladala konjunktura te su si lokalne vlasti dale oduška i u velikom broju pokrenule enormne investicije u različite lokalne projekte tvrdeći da će to dugoročno snažno unaprijediti tamošnje sredine u ekonomskom i kulturnom aspektu te povećati i kvalitetu života u španjolskoj unutrašnjosti.

Posebno se mnogo trošilo za infrastrukturu te za velike kulturne projekte, za koje se tvrdilo da će ne samo pomoći održavanju lokalnih kultura, nego i pridonositi lokalnom turizmu. Jedan od poticaja tako velikom ulaganju u te velike kulturne megaprojekte bio je uspjeh filijale slavnog američkog muzeja Guggenheim, koja je otvorena 1997. godine u sjevernom baskijskom gradu Bilbau. Taj spektakularan muzej moderne umjetnosti u Bilbau svake godine posjeti oko milijun ljudi, što je snažno pridonijelo turizmu toga kraja.

Skupi projekti

U raznim dijelovima Španjolske počela je gradnja sličnih projekata, a poneki, poput onog koji se gradio u pokrajini Galiciji, bili su enormno veliki i skupi. Taj u Galiciji trebao je postati svjetski centar za proučavanje galicijske kulture i povijesti, ali je gradnja prekinuta jer nema novca. Postalo je očito da se na lokalnoj razini nije baš vodila osobita briga tko će to i kako financirati.

Pokretali su se projekti a da se nije radila potpuna financijska konstrukcija, vjerovalo se da će velik dio novca naknadno početi dolaziti iz središnjih državnih fondova, nešto iz europskih fondova, a da će nešto pasti na teret budućih generacija. Budući da je vladalo uvjerenje kako Europskoj uniji može biti samo bolje nego što je sada, da se može ići samo naprijed, onda to, zaključivalo se, budućim generacijama neće biti problem vraćati.

Međutim nastala je kriza pa se sve to sada vidi u posve novom svjetlu, kao golemo opterećenje za državu u cjelini i pokrajine, ali i za buduće generacije, koje to neće moći plaćati. Sada se vidi kako su neki projekti bili potpuno apsurdni. Sagrađen je, na primjer, golemi aerodrom u mjestu Ciudad Real, iako se grad nalazi nekoliko desetaka kilometara južno od Madrida gdje već postoji veliki međunarodni aerodrom.

Taj novi aerodrom potpuno je spreman za operiranje, ali na njega ne slijeću zrakoplovi, osim, navodno, jednom tjedno privatni zrakoplov jednog saudijskog šeika koji u obližnju šumu odlazi u lov. Slična je sudbina i velikog aerodroma u blizini Valencije, koji je uz cijenu od 150 milijuna eura završen u ožujku, a na njega još nije sletio ni jedan zrakoplov. Sagrađene su i neke autoceste, koje se slabo koriste, pruge brze željeznice te štošta drugoga.

Zbog takvih megaprojekata, financiranih kreditima, sada je većina pokrajinskih vlada u golemim financijskim teškoćama jer te kredite treba otplaćivati. No novca nema, iako pokrajinske vlasti drastično štede na raznim drugim stvarima da bi otplaćivale kredite. Stoga se mnogi krediti ne vraćaju. To pak drastično djeluje na nelikvidnost španjolskih banaka, koje su olako davale te kredite lokalnim vlastima, ali su i u drugim sferama poslovale rizično, na primjer drastično ulažući u gradnju stanova, koji se danas nikome ne mogu prodati.

Nije sve to samo problem za lokalne vlasti, nego i za lokalne privrede. Na izgradnji tih lokalnih projekata bila je angažirana lokalna privreda, a mnogi od odrađenih poslova nisu plaćeni pa su i razne privatne tvrtke koje su u to bile uključene sada počele propadati ili drastično otpuštaju ljude.

Razbacivanje novca

Danas je već sasvim jasno da je lokalpatriotska megalomanija, koja je proteklih godina carevala u raznim dijelovima Španjolske, uvelike pridonijela toj španjolskih krizi. O svemu tome proteklih mjeseci i vrlo detaljno izvještava europski tisak. Prije nekoliko mjeseci utjecajni francuski dnevni list Le Monde objavio je vrlo detaljan i vrlo kritičan prikaz te španjolske pokrajinske investicijske prakse, upozoravajući upravo na najdrastičnije primjere razbacivanja novca. Sada su u Bruxellesu zaključili da se Španjolsku treba pritisnuti da prestane s tim.

Tako se kao ključan uvjet za bilo kakvu pomoć Španjolskoj postavlja zahtjev da španjolska vlada preuzme kontrolu nad lokalnim investicijama i financijama u cjelini. To su u španjolskoj vladi prihvatili.

U sklopu toga Bruxelles je Madridu postavio i zahtjev da se mora energično provesti proračunska disciplina po cijeloj Španjolskoj, posebno u unutrašnjosti, pa se do sada tako rasipnim lokalnim upravama stavlja na proračunski deficit limit od 1,5 posto, što je manje od onoga što se traži za španjolski nacionalni proračun. Samo pod uvjetom da se to prihvati odgodit će se spomenuto usklađivanje španjolskog nacionalnog proračuna s limitom postavljenim za sve članice EU od 3 posto.