Motiv je bio klasično istraživačko novinarstvo: kupnjom jedne dionice iz prve ruke vidjeti kako u praksi izgleda sudjelovati u najmasovnijoj javnoj ponudi dionica u Hrvatskoj. Sve je bilo O.K. dok Vlada nije objavila pravilo o proporcionalnom rezanju uplaćenoga novca. Tako sam pet dana nakon kraja javne ponude ostao bez svoje dionice.
A sve je počelo tako pozitivno. U srijedu, 26. rujna, nakon samo 30 minuta čekanja, stigao sam na red u poslovnici Erste banke u Savskoj u Zagrebu. Službenica se malo iznenadila iznosom od 320 kuna, ali nastavila je ispunjavati formular i vrlo ljubazno mi dala prospekt javne ponude uz ispriku da ga nema u tiskanom obliku, nego samo na CD-u. Jedini je problem bio što sam za uplatu novca morao ponovo čekati u redu pa sam se odlučio uplatiti ga u 20 metara udaljenoj poslovnici PBZ-a. Cijeli je proces trajao otprilike 45 minuta, što je bilo utješno s obzirom na medijska izvješća o višemetarskim redovima.
Informacija da sam kupio samo jednu dionicu uglavnom je izazivala smijeh kolega, rodbine i prijatelja. Neki su se pomalo i uvrijedili tvrdeći da se sprdam s ozbiljnim poslom kao što je kupnja dionica, ali većina reakcija ipak je bila pozitivna. Ja sam se već vidio kako na skupštini dioničara kao dioničar postavljam važna pitanja, a onda kad se zasitim dioničarstva, s PIN-om (koji sam dobio od Središnje depozitarne agencije) prodajem svoju dionicu uza zaradu koja bi bila dovoljna da častim rundom pića... pa najmanje pet ljudi.
Nije mi ni padalo na pamet da bih mogao ostati bez jedne dionice uz argument da se to, bude li smanjenja paketa, to neće odnositi na nas 'rekreativce' u IPO-u. Na kraju se dogodilo upravo to. Zbog velikog interesa vlada Ive Sanadera je 1. listopada odlučila da će se sve uplate proporcionalno smanjiti 54 posto i da za preostali iznos građani mogu dobiti dionice po 265 kuna za dionicu. Problem je, međutim, pravilo da se broj dionica zaokružuje na prvi niži cijeli broj. Tako se 0,46 posto jedne dionice zaokružuje na nulu...
Iluzija da ću biti dioničar T-HT-a trajala je šest dana, odnosno sedam, jer tek me u utorak redakcijski kolega Jura vratio u 'okrutnu' stvarnost. Godišnjim skupštinama T-HT-a moći ću prisustvovati eventualno kao novinar (budu li otvorene za javnost), kretanje cijene dionice T-HT-a prvi dan kotiranja u petak pratiti bez osobnog interesa, a u trgovanju na burzi okušati se drugom vrijednosnicom. Malo sam se žalio kolegama u redakciji na nepravdu koju je meni i ostalim malim ulagačima nanio premijer Sanader i njegova vlada: ja ću ostati bez svoje jedne dionice, a raznorazni, poput Z. M. s 84 punomoći, zaradit će milijune.
Tješi me što se sada više ne moram brinuti hoće li se ili neće uvesti porez na kapitalnu dobit, hoće li Potrošač uspjeti u svojoj tužbi protiv T-HT-a i čija će na kraju biti DTK infrastruktura. Uz to, većina brokerskih kuća ima minimalnu paušalnu proviziju od 100 do 150 kuna za prodaju manjih količina dionica, a pitanje je bih li uspio naći brokersku kuću koja bi htjela prodati jednu dionicu. Moje kratko dioničarsko iskustvo (kad mi država vrati mojih 320 kuna) tako će završiti uz gubitak od šest kuna provizije za uplatu u PBZ-u. Ma to je dobro: mogao sam uzeti punomoći od rodbine i kupiti i njima po jednu dionicu da vidim kako se u praksi odvija taj dio procedure. Na stranu troškovi javnog bilježnika - tko bi rodbini objasnio da nema ništa od dionica?