Pokajnici postaju tražena "roba" u Hrvatskoj. Počelo se s raskrinkavanjem zločinačkih organizacija, potom su dobrodošli u raspetljavanjima korupcijske mreže, a sad im se otvaraju vrata čistog biznisa.

Tako bi u teoriji već danas netko mogao zakucati na vrata Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja i u zamjenu za pokajnički status ponuditi Agenciji informacije o nekom kartelu koji možda djeluje u Hrvatskoj. Od danas, naime, vrijedi Zakon kojim AZTN pokajniku može dati amnestiju ili umanjenje kazne ukoliko ponudi vjerodostojne informacije o postojanju zabranjenog sporazuma, a karteli su u tome svakako prva meta. Nije bez razloga Europska Unija 2000. žestoko prionula stvaranju regultornog okvira kojim bi se stalo na rep kartelima, što je, pokazalo se, itekako dalo efekta. Prema podacima, broj rješenja i iznosi kazni koje su "odrezane" sudionicima kartela u razdoblju 2000-2007 bili su četiri puta više nego u cjelokupnom prethodnom razdoblju važenja pravila o zaštiti tržišne utakmice u EU. U Americi, Japanu ili Kanadi gdje za kartele postoje i kaznene odredbe (prijetnja zatvorom) sustav pokajništva još je efikasniji. Kako je rekao jedan poznavatelj, jedna noć u zatvoru teža je od bilo koje novčane kazne. Hrvatska stvarnost s prokazivačima mogla bi biti sličnija rumunjskoj ili čak talijanskoj u kojima, kako kažu čelnici tamošnjih regulatornih tijela za zaštitu tržišnog natjecanja, unatoč dobrom pokajničkom programu, praksa korištenja toga statusa baš i nije zaživjela. No, dok Rumunji smatraju da je ključna prepreka tome mentalitetski sklop i previše asocijacija na bivši sustav u kojem su ljudi bili prisiljavani na otkucavanje rođaka, prijatelja i kolega da bi sada "isto radili" poslovnim partnerima, Talijani misle da, osim mentaliteta, ima nešto i u tome da kompanije i poduzetnici u Italiji zapravo još nemaju dovoljno znanja i iskustva o tome što zapravo znači pokajnički sustav. I koju štetu karteli stvarno nanose ostalim takmacima na tržištu, a posebno potrošačima. Posebno je zanimljivo da dobar dio prijava kartela koji djeluju u Italiji, posebno onih koji imaju međunarodni predznak, završava u Europskoj komisiji umjesto ispred nacionalnog tijela i to zato što su odvjetnici i menadžeri u takvim tvrtkama potkovaniji. S obzirom na još uvijek pozamašnu razinu poduzetničkog (ne)znanja o djelokrugu rada AZTN-a, sigurno je da u Hrvatskoj ne treba očekivati navalu pokajnika na AZTN. Ipak, s vremenom će se i to poboljšavati, a dodatan impuls širenju svijesti i potrebi poštivanja pravila kako bi se svima osigurali jednaki uvjeti poslovanja na tržištu sigurno će biti i stvarni ulazak Hrvatske u EU.