Ponavlja li se povijest kad se cijeli svijet upregnuo u spašavanje eura, zajedničke valute 15 nacionalnih država? Je li sav posao iz devedesetih i osamdesetih, koji su slijedile i tranzicijske države, a među njima i Hrvatska, išao ukrivo?

Kao što je poznato, europski i svjetski lideri dogovorili su se da se europske banke moraju dokapitalizirati za više od 100 milijardi eura. Iako su na prvi pogled samo postavili regulatorni okvir, što je liberalna mantra o maksimalnoj mogućoj intervenciji državne administracije u tržišnu utakmicu, zapravo su se drastično umiješali u pregovore o cijeni dokapitalizacije, stavljajući banke u nepovoljniji položaj.

Naravno, banke imaju svoje razloge zašto ne prosvjeduju previše protiv tog scenarija - imaju potraživanja koja ne mogu naplatiti, osobito ne bez državne pomoći.

Banke su također prisiljene kolektivno otpisati pola grčkog duga, a ne individualno pregovarati. Zauzvrat, nacionalne će države jamčiti za obveznice kojima će banke prikupljati dodatni kapital; propadne li neka banka država će obeštetiti investitora.

Javno-privatno partnerstvo

Ako to nije javno-privatno partnerstvo, teško je reći što jest. Pri čemu je ono privatno svedeno u najboljem slučaju na mogućnost kupnje i prodaje dionica s praktički nikakvim upravljačkim pravima.

S obzirom na strašne fluktuacije cijena dionica u kratkim razdobljima, privatni vlasnik zapravo nema ništa.
Ipak, mora štedjeti, barem za starost pa ulaže u fondove.

To je ono što je ostalo od privatnog vlasništva u financijaliziranom svijetu.

Pogleda li se retrospektivno u odnosu na početak devedesetih privatizacija banaka, ne samo u tranzicijskim zemljama nego i u Francuskoj i drugdje, reklo bi se da je sadržaj samo promijenio formu.

Drugim riječima, idoli kojima smo bili opsjednuti početkom devedesetih godina, pri čemu se misli na vladajuće paradigme, pravila ponašanja koja su se proširila sa Zapada, izazivajući ponegdje krize prilagodbe, npr. u Aziji i istočnoj Europi, pokazuju se nedovoljno čvrstim i cjelovitim da održe svijet stabilnim.

Kako će svijet izgledati

Globaliziranom svijetu treba novi model, a još ne znamo kako će on izgledati. U ime pokušaja razumijevanja kako procesi zaista teku nije se loše još jednom vratiti u prošlost, u sedamdesete kad je trajala naftna i dužnička kriza, a svijet bio iscrpljen i tzv. Hladnim ratom.

Točno polovicom tog desetljeća u Helsinkiju, glavnom finskom gradu, 34 državnika s obje strane željezne zavjese te jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito kao 35., potpisali su Povelju u kojoj su se zauzimali za:
- poštovanje suvereniteta, integriteta, mirno rješavanje sukoba, nepovredivost granica, suradnju među državama te - ovo treba istaknuti - poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, uključujući slobodu mišljenja, savjesti i vjerovanja.

Uslijedili su na tim principima promocija zahtjeva za slobodnim kretanjem roba, ideja i ljudi, a u institucionalnom smislu te su ideje podržane sporazumima o slobodnoj trgovini.

Tako je, dakle, nakon zaustavljanja Hladnog rata počeo pad Berlinskog zida i nova faza globalizacije.
Nakon idejnog, dakle, uslijedilo je institucionalno i materijalno povezivanje.

Kako stvari stoje danas na svjetskoj sceni? Kriza je, navodno, najveća u povijesti čovječanstva, no u aktualnim naporima za spas eura ne vidi se nijedna nova ideja.

Sanacija se obavlja na starim temeljima i u tom smislu ništa novo nije ponudio ni Vatikan zahtjevom za formiranjem svjetske vlade. A ako nema idejnog, teško da bilo koje institucionalno rješenje može biti dovoljno čvrsto kako ne bi bilo dovedeno u pitanje ili čak izigrano.

Iako Europi, iz sasvim sebičnih razloga, moramo željeti sve najbolje.