Malo je kada ijedna hrvatska vlada imala, i vjerojatno dugo neće niti jedna buduća, tako dug popis „prvih poteza" koje mora nužno povući u roku „odmah" kao ova koju tek treba formirati pobjednik izbora održanih 4. prosinca Zoran Milanović.

U izbornoj noći, nakon što je cijela Hrvatska postala svjesna apsolutnog trijumfa Milanovićeve Kukuriku koalicije, sam Milanović nije izbornu pobjedu odlučio obilježiti kuknjavom nad tužnom sudbinom koja mu je dodijelila da vlast uzima u ekonomski najizazovnijim vremenima za Europu od 2. svjetskog rata, već je nudio ruku suradnje svima i svakome, čak i „njima".

No, Milanović je malo koga uspio zavarati i sakriti da mu zapravo stoji knedla u grlu velika kao 47 milijardi eura vanjskog duga, kao 40 milijardi kuna nelikvidnosti te nepoznato velikog broja milijardi kuna deficita, koji će osobno morati sa smiješkom potpisati dok uvjerava kreditore i vjerovnike da Hrvatska stoji iza svog duga i da je naša zadužnica sigurna gotovo kao i pravi, živi novac.

Situacija sa servisiranjem duga i financiranjem deficita bila bi teška sama po sebi i bez da Europu upravo ne razdire najteža kriza povjerenja u opstojnost financijske konstrukcije nazvane euorozona, koja je zaprijetila čak i „savršenoj" Njemačkoj gubitkom AAA kreditnog rejtinga.

Plan kukurikavaca je da povjerenje u hrvatske vrijednosne papire izgrade na glatkom i elegantnom usvajanju proračuna za 2012. godinu u koji namjeravaju ugraditi sve troškove koje im je u zalog ostavila bivša vlada, a da pritom negdje, nekako, valjda čarolijom, uštede 5 milijardi kuna. I ne samo to. Plan je da istodobno krenu u borbu protiv nelikvidnosti (za što su sramežljivo najavili da će koristiti novac koji pod ključem drži HNB), a da mirovine ne umanje ni za jednu lipu te da ih, ako je to ikako moguće, što prije povećaju, barem one najmanje. Kao bonus biračima za njihov trud i zalaganje na izborima Kukuriku vlada bi povećala neoporezivu osnovicu i smanjila izdatke za zdravstvo, koje bi u cijelosti trebao supstituirati porez na kapitalnu dobit, koji se u svojoj osnovi svodi na porez na dividendu. Pitanje je samo koju dividendu?

U borbu za povjerenje svjetskih financijskih institucija, izabrane nade nove vlade ići će i s road showom na kojem će ulagače, koji trenutačno svoje novčanike na vade za manje od 6 posto prinosa (čitaj kamata) na obveznice puno jačih gospodarstava od Hrvatske, pokušati uvjeriti da mi nismo eurozona, niti EU, iako imamo najbolju namjeru to što prije postati, a problemi s (vanjskim) dugom, koji je upravo prešišao godišnji BDP, su nam i veći od nekih država koje su već na najcrnjoj listi.

Sve to je prvi potez koji će vlada povući „odmah" samo kako bi barem dobila neku šansu da izbjegne krah kreditnog rejtinga, koje se nagnuo iznad provalije kojoj na dnu prebiva junk, nakon čega gubi financijski suverenitet i prepušta ga u ruke međunarodnih kreditora, koje ponekad nazivamo i Međunarodni monetarni fond.
Ako neka od triju rejtinških agencije u sljedećih 50 do 60 dana samo nasluti strah ili nesigurnost Milanovića i vrlo vjerojatno Slavka Linića dok ih ovi pokerskom facom uvjeravaju, konstantno podižući ulog na brojčani par koji imaju u rukama, da zapravo imaju dva takva para, ili se analitičar zadužen za Hrvatsku jednog dana probudi na krivu nogu, cijela kula od karata neslavno propada i prije nego što ju je nova vlada počela pošteno graditi.

A kakva je to samo kula od karata! Vlada na odlasku ostavlja gospodarstvo u stanju u kojem neće, prema optimističnim planovima s kraja 2010. godine, krenuti prema 1,5 posto rasta te proračunsku rupu koja će biti i znatno veća od 15 milijardi na koje su kukurikavci računali. Naime, u ovoj smo godini trošili proračun koji se trebao puniti po stopama koje odgovaraju rastu gospodarstva, što se jednostavno nije dogodilo. Osim te rupe, zna se da je Martina Dalić u veljači ugovorila kredit kojim je 750 milijuna eura dospjelog kredita samo prokotrljala u veljaču 2012. godine, dobro naslućujući da tada više neće biti njezina briga.

Dospjele dugove u 2012. godini, koji uključuju i spomenuti sindicirani kredit domaćih banaka i još nepoznati deficit iz tekuće godine i sve kamate na javni dug, Milanović mora moći nekako nastaviti kotrljati u sljedeće godine. To mu je imperativ da si oslobodi ruke za mjere kojima treba pokrenuti gospodarstvo. A, B, C mjere vlade Jadranke Kosor pokazale su se kao pravi fijasko, što se posebno odnosi na fondove za stabilizaciju u kojima imobiliziran leži novac za koji još nitko nije uspio naći svrhu. Sve oči u 2012. bit će uperene u HBOR, koji bi se trebao pokazati slamkom spasa za gospodarstvo, koje trenutačno očajnički traži ulagače, ali ne za razvoj, već za preživljavanje. I tu kukurikavci računaju ne nepresušnu blagajnu HNB-a. Opravdano ili ne, vidjet ćemo!

Osim spašavanja ugleda pred svjetskim financijašima, vlada će morati odmah krenuti i na ispunjavanje „već ispunjenih" kriterija Europske unije, koja nas prima iako smo ih „zavaljali" da su brodogradnja i čeličane riješene. Nisu! Niti jedno brodogradilište, koje bez zabranjenih subvencija države ne može preživjeti, vlada na odlasku nije prodala, a i neće. Problem čeličane u Sisku treći je put pao državi na leđa nakon što se mislilo da je riješen. Od prodaje brodogradnje Danku Končaru očito neće biti ništa pa će trebati pronaći sasvim nove, trenutačno nepostojeće kupce da se izbjegne izgledan stečaj. Stečaj sam po sebi i nije nemoguće rješenje, no pitanje je može li svježa vlada sebi dopustiti socijalne nemire u kritičnom trenutku, posebno kada ih čekaju pregovori sa sindikatima koji će po svaku cijenu braniti stečena prava, a treba ih uvjeriti da usuglašavanja plaća neće i ne može biti.

Naime, cijela se fiskalna politika zasniva na paradigmi nultog rasta troškova i pokrivanja deficita rastom prihoda od rastuće ekonomije. Nulti rast troškova je šifra za zamrzavanje plaća na „neodređeno" vrijeme. Njemačka je upravo tom formulom i sporazumom sa socijalnim partnerima nazvanim Agenda 2010, koji je ispregovarala Angela Merkel nakon preuzimanja vlasti, osigurala državu s jednom od najnižih stopa nezaposlenosti u Europi. Sindikati su u ime većeg dobra prihvatili da rasta plaća neće biti dok se ne zaposle nezaposleni, no tek treba vidjeti što će hrvatski sindikati reći na sličnu Milanovićevu ponudu.

Jedina zadaća Milanovićeve vlade koju će obaviti relativno jednostavno jest hitno provođenje referenduma o Europskoj uniji. Iako zakon nalaže da se referendum odradi u roku 30 dana od potpisivanja pristupnog ugovora, dakle 9. siječnja, izgledno je da će si vlada kupiti još najmanje jedan mjesec kako bi se referendum stigao pripremiti. Naravno, ni referendum ne dolazi bez nagazne mine koju skriva. Vidjet ćemo kako će se Milanović boriti sa zahtjevima sindikata da se paralelno održi i referendum o referendumu, koji mu nije u interesu i koji bi uostalom mogao narušiti jedinstvo o Europskoj uniji, što je trenutačno jedina dodirna točka između nove pozicije i nove opozicije. Kada bi slučajno propao referendum, priča o očuvanju kreditnog rejtinga i priča o financijskoj suverenosti Hrvatske pada bi u vodu kao sidro, koje će usidriti Hrvatsku u depresiji koja sva ostala pitanja pretvara u drugorazredna.