Kako i koliko pretendenti na vlast namjeravaju smanjiti javni sektor, kako kane smanjiti fiskalne neravnoteže i povećati konkurentnost, o tome se dosad čulo malo ili ništa, ali zato su biračima višekratno poručili da će se, ako osvoje vlast, obračunati s bankama i bogatima. U slučaju banaka osim ideja o porezu na dividende (Branko Grčić, SDP) i porezu na ekstra profite (Dragan Kovačević, HNS), trenutno su u prvom planu promjenjive kamatne stope.

Prema SDP-ovim najavama oni će se pobrinuti da ih "banke više neće moći same mijenjati", pri čemu se zalažu za to da se kamate na kredite vezuju uz euribor. Iz Hrvatske udruge banaka, pak, Zoran Bohaček je uzvratio kako banke ni danas ne mijenjaju kamatne stope proizvoljno nego primjenjuju metodologiju koju prethodno moraju podastrijeti središnjoj banci. Čak 96 posto kredita stanovništvu izdano je uz varijabilnu kamatu promjenjivu unutar godine. U tom području ima prostora za poboljšanja, neformalno će priznati i sami bankari. Banke u propisanim metodologijama utvrđivanja razine i promjena kamatnih stopa mahom definiraju administrativne i tržišno indeksirane promjenjive kamate, a ako se izrijekom ne istakne drukčije, pritom se kao standard podrazumijeva tzv. administrativna. Kod njih se promjene ne utvrđuju posve neovisno o relevantnim faktorima i utvrđenim formulama, ali ih se uređuje po "odlukama nadležnih tijela banke" odnosno "na temelju akata banke", a to uvijek ostavlja prostor diskrecije ovisno o pritisku rezultata odnosno vlasnika. "Posve je legitimno zauzeti i stav da se administrativne promjenjive kamate i ukinu i da se izbor svede na fiksne i tržišno indeksirane. No uvijek je nezgodno kad se o dugoročnim problemima govori s pozicija politike i izbornih ciklusa", kaže Anton Starčević, glavni ekonomist Raiffeisen banke. Tako slojevito pitanje ne može se svoditi na rješenja tipa vezanja promjena kamata uz promjene euribora. To može biti referentna točka za određene vrste kredita, nikako za sve. Osim toga, fiksne kamatne stope obično su veće od varjabilnih upravo zbog anticipiranja mogućih nepovoljnih tržišnih uvjeta (pogotovo kad projekcije ne sugeriraju drukčiji smjer).

Za analitičara Velimira Šonju fundamentalnog rješenja u dogledno vrijeme nema. "Metoda euribor +x posto ima smisla kada je domaća valuta euro i kada i pasivne kamatne stope reagiraju na euribor. Mi još uvijek nemamo euro, a pasivne kamatne stope ne reagiraju izravno na euribor. Čak i tamo gdje su banke zadužene u eurima jednako važnu ulogu igra premija na rizik, ističe. Problem je, kaže, u osnovi nerješiv dok god glumimo da imamo vlastitu valutu i dok nismo u potpunosti integrirani u EU. Ako bi se eliminirao bilo kakav valutni rizik, tj. ako bi se što prije uveo euro, a do tada fiksirao tečaj tako da se u međuvremenu ne može promijeniti, onda bi se moglo razmišljati o postupnom vezanju svih kamatnih stopa uz euribor. Naravno, ističe Šonje, političari mogu donijeti zakon o bilo čemu pa tako i o fiksiranju kamatnih stopa, no takvi potezi na dugi rok donose puno više štete nego koristi. "Bolje bi im bilo da kažu kako će upravljati državom da se u njoj maksimalno smanje rizici i stvore preduvjeti za prihvaćanje eura. On je ionako jedina valuta kojoj vjeruju naši građani, što se vidi iz činjenice da i dalje više od tri četvrtine svoje štednje drže u stranoj valuti". Nakon što je HNB sa Zakonom o kreditnim institucijama i podzakonskim aktima suzio manevarski prostor bankama u dijelu promjenjivih kamata, prostora za daljnje zatezanje postojećih pravila nema mnogo. Starčević, međutim, kaže kako se može preispitati da se kod dugoročnih plasmana poput stambenih kredita kamate fiksiraju na nekoliko godina (npr. tri do pet), nakon čega bi se napravio tzv. refiksing s obzirom na promjene tržišnih uvjeta. S obzirom na strukturu izvora banaka, moguće je i opredijeliti se za to da se stambeno kreditiranje više preusmjeri na model stambenih štedionica u kombinaciji s dugoročnim izvorima kakve nude, primjerice, mirovinski fondovi. Ta bi kombinacija, načelno, omogućila jeftinije izvore i niži regulatorni trošak pa u konačnici i niže kamate. No sve su to opcije o kojima se mora promišljati dugoročno
pa i u osmišljavanju zahtijevaju takav pristup, umjesto političkih dosjetki čije ambicije ne sežu mnogo dalje od izbora.