„Posljednjih nekoliko godina, SAD i Kina dijele zajednički pristup Sjevernoj Koreji: izbjegavaju nevolje", komentira analitičarka German-Marshall fonda Amy Studdart koja je prošli tjedan provela u Pekingu, analizirajući ondje stanje u Sjevernoj Koreji. Naravno, dodaje ona, tu je riječ o suglasju straha Washingtona i Pekinga jer se nemaju na koga i na što osloniti u toj staljinističkoj diktaturi. Kratkoročno im se, stoga, više isplatilo - nedjelovanje. No, smrću Dragog vođe Kim Jong-ila, taj je kratki rok završio i sada slijedi osluškivanje misli nasljednika - Briljantnog druga Kim Jong-una. I novo razdoblje nesigurnosti na Dalekom istoku.

Nakon što je Pyongyang „preventivno" za „vježbu" ispalio još jedan projektil, dubinu zabrinutosti SAD-a najbolje karakteriziraju blage riječi američke državne tajnice Hillary Clinton: „Japan i Sjedinjene Države dijele interes za mirnu i stabilnu tranziciju u Sjevernoj Koreji, jednako kao i za osiguranje regionalnog mira i stabilnosti. Ponavljamo, nadamo se boljim odnosima s narodom Sjeverne Koreje."

Sjeverna Koreja ima - nuklearnu bombu, između milijun i milijun i dvjesto tisuća loše uvježbanih i loše opremljenih ali zato ideologijom ispranih mozgova itekako motiviranih vojnika, te - uz demilitariziranu crtu razgraničenja široku 4 kilometra s Južnom Korejom - oko 13.500 artiljerijskih cijevi.
Južnokorejske snage, poučene iskustvom (ne zaboravimo lanjsko sjevernjačko potapanje Cheonana ili topnički napad na otočić Yeongpyong), u stanju su najviše pripravnosti. Južna Koreja ima oko 500.000 vojnika.

Analitičari britanskog IHS instituta ne predviđaju opći napad Sjevera, ali ne isključuju mogućnost uobičajenih provokacija, pa i komandoskih upada. Vjerojatnijom smatraju tišinu, dok se ne „riješe" unutarnji obračuni i kadrovska vojna križaljka pod novim vođom.

Ostavština Dragoga vođe Kim Jong-ila, sina Velikog vođe Kim il-Sunga i oca mlađahnoga Kim Jong-una, - stravična je, piše glavni ekonomski azijsko-pacifički analitičar IHS instituta Rajiv Biswas. Od gladi je u Sjevernoj Koreji tijekom 90-tih umrlo između milijun i tri milijuna ljudi! To je usporedivo jedino s Gladomorom u Ukrajini 1932-33., kada je Staljin oteo cjelokupan urod ukrajinskog žita '32. i tako glađu u smrt otjerao milijune Ukrajinaca. EU i Rusija i ove su godine slale humanitarnu pomoć u hrani Sjevernoj Koreji. Amerika nije, jer je dužnosnike pokojnog Dragog vođe morala moliti - pod kojim bi im uvjetima bilo dopušteno pomoći u hrani... Svejedno se procjenjuje da je oko 6 (od 24) milijuna stanovnika Sjeverne Koreje pothranjeno.

Vladajuća filozofija „juche" (oslanjenje na same sebe) podrazumijeva sveopću važnost kolektiva, države i hijerarhije njezinih vođa, naspram pojedinca. Pojedinac je potpuno nevažan. Štoviše, od malih nogu, već od jaslica, indoktriniran. Odvojen od primarne obitelji i odgajan šest dana u tjednu od države i za državu u - vrtićima, internatima, školama... U tom ekstremnom načinu života, inačici staljinizma, najvažniji je interes: vojske, pa politike, pa gospodarstva. Tim redoslijedom. Sjevernokorejanci vjeruju da je njihova vojska premoćna, kad je već uspjela „pobijediti SAD" u Korejskom ratu. Politika je svemoguća i sveznajuća. A, gospodarstvo će „procvasti" već iduće godine, 2012., jer se tada obilježava 100-godišnjica rođenja Velikog vođe Kim il-Sunga. Od kojega i računaju godine po novom kalendaru...

Podaci o njihovu BDP-u također su „državna tajna", pa su sve brojke o Sjevernoj Koreji zapravo tek procjene.

A te procjene govore o BDP-u od 29 milijardi dolara. O tome da petina tog iznosa odlazi za vojsku. Da prosječan Sjeverni Korejanac živi s 3 dolara na dan (1200 $ per capita/ godinu). I to je prilično neupotrebljiv podatak, s obzirom na to da tek polovicu zarade zaposlenik dobiva u novcu, a polovicu u bonovima za hranu. I novac koji dobiva - nema na što potrošiti, osim za rijetke i loše tramvaje ili autobuse u Pyongyangu. Jer, nema trgovina, nema kioska, kafića, interneta, privatnih automobila...

Ekonomska usporedba Sjeverne i Južne Koreje

Južna Koreja, dvostruko mnogobrojnija, bogatija je 20 puta (!) od svoje sjeverne braće. Tek sramežljivo, i to u sloj vojne i političke sjevernjačke vrhuške, ulaze - mobiteli. I poneki službeni automobil...

Sramežiljivo, na sjeveru zemlje uz granicu s Kinom, otvoreno je nekoliko „slobodnih gospodarskih zona" gdje je pokrenuta autoindustrija. Ondje je i glavni izvor deviza. Jer, u Sjevernoj Koreji ne postoji tečajna lista, a mijenjanje valuta kažnjivo je čak i smrću. Devize im ipak trebaju, budući da bi htjeli otplaćivati 12,5 milijardi dolara vanjskog duga, odnosno državne obveznice...

Ugrubo, tri su scenarija tranzicije vlasti na trećeg potomka revolucije Kim il-Sunga...

1. status quo jest ono što većina analitičara očekuje, a najveći dio svjetskih političara mu se nada (s obzirom na atomsku bombu i nepredvidivost poteza). U tom slučaju, Sjeverna Koreja ostaje izolirana, s malim izgledima za ikakav značajniji gospodarski napredak.

2. zaokret nabolje, postupni dakako, podrazumijevao bi put u ekonomsku liberalizaciju, praćen najprije boljim političkim ozračjem oko Šesterostranačkih pregovora (Sjeverna i Južna Koreja, Kina, Rusija, SAD i EU) koji su se godinama koncentrirali na nuklearni program. Otvaranje vrata suradnje Sjeverne Koreje s MMF-om, Svjetskom bankom i Svjetskom trgovinskom organizacijom. Smanjenje vojne napetosti i razoružanje bili bi preduvjet za otvaranje vrata prema „južnoj braći". A Južnjaci bi tako dobili golemi rezervoar radne snage za lošije plaćene manualne poslove. Projekcija rasta sjevernokorejskog BDP-a, u ovom scenariju, je dostizanje oko 2900 $ per capita do 2020.. I to je upola više nego li u „status quo" scenariju.

3. zaokret nagore dogodio bi se u slučaju krvavih okršaja za tron u Pyongyangu. U slučaju da se dijelovi partijske elite odbiju slijepo pokoriti 28-godišnjem Briljantnom drugu Kim Jong-unu, a njihovi obračuni poprime masovnije razmjere do razine unutar sjevernokorejskog građanskog rata - za očekivati je vojnu intervenciju Južne Koreje i SAD-a. Južna Koreja još je 1969. ustrojila Nacionalno vijeće za ujedinjenje, sada pod Ministarstvom ujedinjenja. Trenutačni budžet toga ministarstva je 50 milijardi dolara. „Cijena ujedinjenja" silom optimistički se u kratkom roku procjenjuje na 25% južnokorejskog BDP-a. Stvarna? Tko to zna? Moguće je tek uspoređivati cijenu ujedinjenja Zapadne s Istočnom Njemačkom za koju se procjenjuje da je stajala čak 2.000 milijardi dolara do sada, a razlika u razvijenosti dviju njemačkih država ipak je bila daleko manja nego li dviju Koreja. I takav teret Južna Koreja ne bi mogla podnijeti na svojim plećima bez međunarodne gospodarske pomoći.

A u trenutku kad euro-zona ne uspijeva stabilizirati svoju dužničku krizu, Amerika ima dovoljno svojih problema, Kina odbija prelijevati svoje devizne rezerve u europski dug, Arapsko proljeće još ne nagovješćuje konačni cilj prema kojem će se usmjeriti - teško je za očekivati dovoljno političke volje na globalnoj razini da bi se iskreno i iz korijena rješavalo problem na Korejskom poluotoku koji nas još zorno podsjeća na sve posljedice Drugoga svjetskog rata.