Najava da će predsjednica Vlade Jadranka Kosor sazvati sve domaće bankare u Banske dvore i reći im da je bilo dosta guljenja građana i na tome ostvarivanja ogromne dobiti izazvala je veliku strku. Kako u bankarskom sektoru, čiji su predstavnici odnosa s javnošću morali odgovarati na upite iz svih postojećih redakcija, tako i među medijskim kućama koje to nisu saznale same, već su morale pročitati tu informaciju u Vjesniku. Bruto dobit od 4,6 milijardi kuna, koliko su banke ostvarile lani, upala je u oči svima.

U oči je upao i bonus od 32 milijuna kuna koje će najveća domaća banka platiti svojim "gulikožama", ali i milijarda i nešto sitno koja je uplaćena stranim vlasnicima za poslovanje u 2009. godini. A za tu su godinu bankari kukali kako im nikada nije bilo teže jer im je dobit pala po dvoznamenkastim postocima. Nisu zaradili pet, nego "samo" 4,2 milijarde kuna. Sve je to upalo u oči svima onima koji muku muče da bi svaki mjesec platili pristigle rate kredita koje su uglavnom podignute kako bi se riješilo stambeno pitanje i pokrpale financijske dubioze nastale u godinama krize. S time da su krediti tada podignuti po puno nižim kamatnim stopama od sadašnjih. Njihov rast bez dobra je razloga jer većina, tj. njih gotovo 90 posto, plaća i dalje svoje rate na vrijeme.

Službeni podaci govore o 11 posto loših kreditnih plasmana, a ostalih redovnih 89 posto platiša nitko i ne spominje. Banke za to ne mare jer svaki je dužnik potpisao dokumente koje mu je dala banka. Ovjereni su kod javnog bilježnika kojeg je dužnik sam platio iz vlastita džepa. Preuzeo je na sebe i valutni rizik, odnosno rizik da će kredit uz deviznu klauzulu rasti. Najgore su prošli oni koji su uzeli kredite vezane uz švicarski franak. Rate su im u dvije godine porasle za 20 posto. Banke za to ne mare jer su dokumenti potpisani i ovjereni. Nekako to sve podsjeća na slučaj Tihomira Purde. I on je potpisao dokument. Doduše, bankarske dužnike nisu tukli u srpskim kazamatima, ali tko je želio kredit, morao je ispuniti sve što se od njega tražilo. Pa čak naći i jamca ili sudužnika.

Statistika je neumoljiva, a za banke i porazna: prosječna hrvatska obitelj dužna je 99.705 kuna koje su od banaka uzete samo kako bi se (pre)živjelo. Kako nezaposlenih, prema podacima iz siječnja, ima 319.845, kreditno opterećenje puno je teže. No, banke ne mare ni zato jer postoji zaštitna mjera koja se zove opomena. Prva stoji 50 kuna, a druga 100. Banku ona stoji tek (po)koju lipu poštanskih troškova. Uključujući i zatezne kamate, banke su lani jako dobro zaradile. No, to još uvijek ne znamo jer nijedna od većih banaka u Hrvatskoj još nije objavila izvješće o poslovanju za prošlu godinu. Tek kada to bude javna informacija, znat će se koliko su banke zaradile od naknada.

Za vjerovati je da objava tog podatka neće biti za njih ugodna jer kako objasniti nekome tko je pred gubljenjem stana da njegov osobni bankar u vrijeme krize uživa u najboljim godinama karijere. Kupuje novi stan po povlaštenim kamatnim stopama jer radi u banci, kupuje skupi automobil koje je bankarska leasing-kuća "otela" zbog neplaćanja. I kada se bankarima postavi pitanje zašto vlasnici Zagrebačke i(li) Privredne banke ne podižu kamatne stope u Italiji nego im se nude sve moguće olakšice, spominju rizik poslovanja, ističu kako je Hrvatska rizična zemlja...

Uvođenje poreza na banke, ali prije svega na bankarske dividende i bonuse, kako u gotovini tako i u dionicama, najvjerojatnije bi svelo banke i bankare na mjeru. Mjeru zemlje u kojoj žive. Uostalom, i predsjednik Uprave Zagrebačke banke Franjo Luković prodao je većinu svojih dionica 4. siječnja 2008. kada su bile druge najskuplje u povijesti i tako si privredio 21,7 milijuna kuna. Nakon toga je krenuo burzovni potop.