Krajem travnja odigrat će se još jedan Svjetski ekonomski forum u Davosu, no ovoga bi puta mogli ugledati daleko više pokerskih lica. Tko god je sanjao o promjeni svijeta, sada može napokon otvoriti oči - Amerika je u leru, Kina, Indija i Brazil prešaltavaju u petu brzinu i nekako se znakovito bratime, a Europska unija zbunjeno gleda kako Britanci, Skandinavci i Baltičke zemlje sklapaju vojno-ekonomske saveze jerbo je jug Starog kontinenta otišao na fiskalnu kvasinu

Ništa više neće biti isto. Ako rokenrol nije uspio promjeniti svijet, to će kao od šale i lakonski učiniti globalne permutacije kapitala. Za tri mjeseca u švicarskom Davosu okupit će se svjetski lideri, biznismeni, intelektualci i novinari ne bi li se malo igrali diskusija i debata na teme koje se odvijaju vlastitom neumoljivom logikom i savršeno su imune na bilo koji oblik javne rasprave. U najboljem slučaju mogu izmjerili Richtere tektonskih klizanja u svjetskom poretku sila.

Najnoviji Time se pozabavio političkim i ekonomskim stanjem stvari na planetu u osvit 2011, nakon financijske krize privatnog sektora koja se pretočila u bankrot nekolicine država. Opći zaključak glasi da je situacija na terenu mnogo bolja od očekivane, da u mnogim dijelovima svijeta, poput Indije i Brazila, svjedočimo izlasku milijuna ljudi iz klase siromaštva u klasu srednjeg sloja, no da se s druge strane događa sve veća galvanizacija razvijenih zemalja Zapada. Politički to znači porast populističkih i nacionalističkih društvenih struja, ekonomski to znači protekcionizam domaćih tržišta i stvaranje novih interesnih paktova.

Europu i Ameriku čeka dugo razdoblje stagnacije i blagog rasta i premda će stanovnici zemalja Prvog svijeta i u 2050. relativno bolje živjeti od prosječnog Kineza ili Indijca, imati veća primanja i platežnu moć, BDP Kine, Brazila, Indije, Rusije i Meksika preteći će sve članice skupine G7 osim SAD-a, prema procjeni invensticijske banke Goldman Sachs. S tom razlikom da će Kina biti uvjerljivo najjača ekonomija na svijetu, dvostruko veća od američke.

No nije sve baš totalno bajkovito u novim brzorastućim tigrovima Azije i Latinske Amerike. Nusprodukt eksplozivnog razvoja je nagla inflacija koju većina država mora rješavati individualno zbog izostanka monetarne unije. Kinezi rekordnu devalvaciju (posljedica snažnih državnih poticaja, naglog rasta i izvozne politike kojoj je stalo umjetno održavati nisku vrijednost juana) drže pod kontrolom kupovinom hrpetine dolara. Hu Jineaova vlada instruira banke da za svaki izdani kredit kupe recipročnu količinu deviza. Indija prolazi divljanje cijena hrane koje godišnje rastu za 17 posto i zbog čega im je Pakistan nedavno obustavio isporuku luka na kratko vrijeme. Možda su Indijci manje suzili, ali je zbog ljute biljčice izbio pravi mali diplomatski spor.

Organizacija za agrikulturu Ujedinjenih naroda izlazi s podatkom da je svjetski indeks cijena hrane na nezapamćeno visokoj razini, američka agencija za energiju upozorava kako je barel nafte opet preko 90 dolara. Jedan od ključnih povoda revolucije u Tunisu bio je prenabrijana cijena živeženih namirnica. Mjere za suzbijanje valutnih fluktuacija i ratovi oko aprecijacije i deprecijacije rezultiraju usporenim razvojem, da ne pričamo o brutalnom kresanju budžeta za javni sektor u zapadnim demokracijama. Stotine tisuća ljudi u Velikoj Britaniji će ove i sljedeće godine ostati bez posla u državnoj administraciji.

Nezaposlenost pak potpiruje nacionalističke i populističke pokrete, od pokreta Tea Party u SAD-u do silovitog uspona ekstremno desnih antiimigrantskih stranaka u zapadnoj Europi. Unutarnjopolitička galvanizacija i podjela društva zrcali se potom na vanjskopolitičku strategiju gdje umjesto ideje globalizacije, koja se barem načelno vodila idejom sve većeg i šireg povezivanja, primjećujemo trend stvaranja alijansi i interesnih saveza vođenih političkim kairosom. Dva primjera. BRIC i Sjeverna alijansa.

Najpotentnije ekonomije 21. stoljeća, a koje nisu SAD, udružile su se 2009. u prilično maglovit geostrateški i ekonomski savez BRIC, što je akronim njegovih članica - Brazila, Rusije, Indije i Kine. Ove su godine na inicijativu Kine u društvo pozvale Južnoafričku republiku (sada su BRICS), koja premda daleko zaostaje u razvojnim predviđanjima, funkcionira kao politička karika preko koje Kina želi svestraniji upliv u Afrički kontinent. BRIC pokriva četvrtinu zemljinog kopna i 40 posto svjetske populacije. U zbroju predstavljaju gospodarskog giganta moćnijeg od SAD-a i Europe zajedno, a misija im je stvaranje nepristranog, demokratskog i mulitpolarnog svijeta.

S druge strane, čitamo kako je neki dan David Cameron u Londonu okupio političku i poslovnu elitu skandinavskih i baltičkih zemalja te dogovorio stvaranje Sjeverne alijanse - ekonomskog, vojnog i ideološkog pakta inspiriranog zajedničkim radom na inovacijama, tehnologiji, eko industriji. Opća je retorika bila natopljena idejom da je sjever Europe drugačijeg kulturnog, društvenog i ekonomskog dosega od krizom skršenog juga. Od devet zemalja koje su pozvane u Alijansu, samo su dvije uvele euro, a neke nisu ni članice Unije, poput Norveške i Islanda. Ako utezi oko EU vrata, skupina zemalja od milja nazvana PIIGS (Portugal, Irska, Italija, Grčka i Španjolska), u dogledno vrijeme ne rješi situaciju oko svojih bankrotnih ili predbankrotnih stanja, ne vidimo zašto Unija ne bi popucala po šavovima, a njene članice završile porazbacane u novim interesnim dealovima. Grčka i Švedska imaju baš toliko zajedničkog koliko Hrvatska i Papua Nova Gvineja.

Od skorašnjeg Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu bit će daleko intrigantnije pratiti novi samit BRICS-a koji će se održati u prvom kvartalu ove godine u Kini. Sunce ponovno izlazi na istoku, a ostatku međunarodne zajednice ostaje tek pitati se - koji je moj faktor?