Kao ravnateljica HR PSOR-a (Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj) imam već 8 godina priliku u Hrvatskoj sudjelovati u dijalogu o načinu implementacije održivog razvoja i zagovarati kompromisna rješenja temeljena na strukturiranoj javnoj raspravi koja će imati za cilj postizanje razvoja koji maksimalno štiti okoliš te donosi napredak društva u kojem živimo.

Jedan od preduvjeta takvog razvoja uvođenje je sustava koji proces donošenja odluka temelji na javnom dijalogu, razmatranju svih pozicija i mogućih opcija te propisanih strategija, planova razvoja i zakonom propisanih procedura. U takvom uređenom sustavu nije važno tko je na njegovom čelu jer se procesi odvijaju svojim tijekom bez obzira tko u tom trenu upravlja sustavom. Kada se promišljaju novi projekti provodi se procjena s jedne strane njihove koristi za društvo kao cjelinu, a s druge utjecaj na okoliš i moguće negativne posljedice. Pri tome treba prihvatiti da svaka gospodarska aktivnost ili infrastrukturni projekt neminovno sa sobom nosi neki utjecaj na okoliš. Ono što je važno procijeniti jest koliki je taj utjecaj, hoće li dovesti do nekih nepopravljivih i nenadoknadivih šteta te je li dobrobit za građane i gospodarstvo od tog projekta dovoljno velika da opravda utjecaj na kvalitetu okoliša, izgled krajobraza i slično. Kako bi se ove odluke donijele na temelju pribavljenih činjenica, potrebno je imati konsenzus o tome kakvu Hrvatsku želimo.

U promišljanju održivog razvoja u Hrvatskoj suočavamo se s nekoliko izazova. S jedne strane tu je nedostatak javne rasprave o tome što želimo i što nam treba te koliko smijemo opteretiti okoliš, a da ne utječemo na njegovu sposobnost samoobnavljanja, te s druge strane koje su to intervencije koje moramo omogućiti radi ekonomske i energetske sigurnosti ne samo nas nego i naše djece. Kao protuteža u ovoj raspravi pojavljuju se udruge koje pogrešno tumače svoju ulogu zaštitara okoliša postavljajući si u zadatak spriječiti bilo kakve gospodarske aktivnosti osim već postojećih, pa čak i zatvoriti postojeće pri tome ne dozvoljavajući nove investicije. Jedini kriterij koji pri tome koriste jest ima li investicija za posljedicu nekakve promjene u okolišu. No ovakav pristup jest vrlo kratkovidan jer se postavlja pitanje: ako zaustavimo razvoj, kako ćemo privređivati i kako puniti državni proračun iz kojeg se ove iste udruge tako izdašno financiraju. No ne treba smetnuti s uma da se ponekad događa da se pod okriljem javnog dobra promiču projekti privatnog karaktera i privatnog interesa što je i razlog vrlo niskog povjerenja građana u opravdanost i opću dobrobit od velikih gospodarskih investicija.

Kao medijator u ovoj raspravi između zaštitara okoliša koji će se suprotstaviti svakoj promjeni te privatnih poduzetnika među kojima ima i onih koji će ponekad biti skloni zbog vlastitih interesa zanemariti minimume zaštite, trebala bi se pojaviti javna uprava predvođena politikom. Političari bi trebali moderirati ovu raspravu, angažirati stručnjake ako je potrebno za procjenu težine argumenata te tražiti kompromisno rješenje ne zaboravljajući sve interese na stolu. Politika bi trebala promišljati dugoročni napredak zemlje, potrebe kao što je energetska sigurnost idućih desetljeća pa i obveza koje smo preuzeli kao što su vrlo rigorozna smanjenja emisija stakleničkih plinova, upravo s ciljem održivog razvoja. U konačnici, na politici je odgovornost na temelju važećih propisa i provedene transparentne rasprave donijeti konačnu odluku te preuzeti odgovornost za sve njene posljedice.

Kao dodatni poticaj razvoju koji se temelji na održivosti jest i nedavno održana Konferencija u Rio de Janeiru, na kojoj je globalno vodstvo ponovno potvrdilo svoju predanost održivom razvoju s naglaskom na zelenoj ekonomiji kao novom alatu koji bi trebao pomoći u toj namjeri. Konferencija koja je okupila preko 115 predsjednika i premijera te preko 50 000 sudionika, u Hrvatskoj je prošla gotovo neprimijećena. Razloge možemo tražiti u relativno niskoj razini delegacije koja je u Riju zastupala Hrvatsku, ali i u potpunoj nezainteresiranosti državnih tijela za provođenje programa održivog razvoja. Koliko god u Riju doneseni dokument ne predstavlja revoluciju te je u mnogočemu samo politički pamflet, ipak se na njegovim temeljima, ali i na dokumentima EU začinje novi smjer razvoja. On je tu, možemo samo konstatirati da je možda prespor, ali ga nikako ne možemo ignorirati. Vrijeme je da shvatimo da su kretanja u gospodarskoj sferi na prekretnici, buduću konkurentnost osigurat ćemo samo novim razmišljanjem i ulaganjem u zelenu ekonomiju. Moramo konačno započeti javnu raspravu o tome što je za Hrvatsku održivi razvoj, staviti ideje zaštite okoliša u kontekst razvoja kako bismo dobili održivi razvoj, a da ga pri tome ne zaustavimo. Vrijeme je da održivi razvoj postane novo razvojno pitanje i da na njemu počnemo promišljati toliko potrebnu razvojnu strategiju zemlje koja nam nedostaje. Poticanje gospodarstva neće se započeti s nekoliko velikih infrastrukturnih projekata već stvaranjem poticajnog okruženja u kojem će mladi obrazovani ljudi koji danas napuštaju zemlju (govori se o 10 000 u posljednjih godinu dana), ulagati u pokretanje novih poslova temeljenih na načelima održivosti, koji se nazivaju zelenom ekonomijom. Državna je administracija velika i sigurno ima dovoljno znanja i ideja samo je treba staviti u pogon i iskoristiti potencijale koji su na raspolaganju.

Nova Vlada je uvela neke nove transparentne metode javne rasprave u donošenju novih zakona posebno u resoru zaštite okoliša i održivog razvoja. Možemo reći da postoje naznake uređenog sustava o kojem je bilo riječi na početku teksta. No tek treba vidjeti hoće li Vlada održati obećanje te usprkos odlasku ministrice Holy zadržati politiku zaštite okoliša koju je zacrtala još Planom 21 i time pokazati da se radi o uređenom sustavu koji ne ovisi isključivo o osobi koja njime upravlja.