Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso u srijedu je u svom govoru o stanju Unije pred Europskim parlamentom pokušao smiriti strasti oko Grčke izjavom da "Grčka jest, i ostat će članica eurozone", no sa drugih strana pristižu vijesti koje sugeriraju da spašavanje te prezadužene članice eurozone čekaju nove teškoće.

Financial Times je tako od visoko rangiranih europskih dužnosnika saznao kako je u eurozoni došlo do raskola oko plana pomoći Grčkoj dogovorenog još u srpnju, prema kojem bi ta zemlja dobila pomoć od 109 milijardi eura, dok bi privatni kreditori pristali na zamjenu grčkih obveznica u svojim portfeljima novima i time izgubili 21 posto njihove vrijednosti.

Prema izvorima britanskog dnevnika, čak sedam od 17 članica eurozone sada se više ne slaže sa tim uvjetima te žele da privatni kreditori, a to su uglavnom europski bankarski divovi, prihvate veći otpis imovine.

Iako nije poznato o kojih se sedam članica eurozone radi, zna se da takav stav zagovaraju tvrdolinijaši u Nizozemskoj i Njemačkoj. O ostalim članicama koje zagovaraju promjene možemo samo špekulirati, ali neki su kandidati puno izgledniji od drugih.

Finci popustili
Lako je pomisliti da je jedna od tih zemalja Finska, koja je svoju pomoć Grčkoj već htjela uvjetovati garancijama u gotovini, no tamošnji je parlament u srijedu ipak prihvatio plan povećanja ovlasti Europskog fonda za financijsku stabilnost, i to sa 103 glasa za i 66 glasova protiv.

Među njima bi mogla biti i Slovačka, koja očito nema namjeru žuriti s ratifikacijom srpanjskog plana spašavanja - nedavno je objavljeno da će parlament o njemu glasati tek u prosincu.

Takvo ponašanje pojedinih članica eurozone razljutilo je Barrosa koji je rekao kako zajedničke poduhvate ne mogu "diktirati najsporiji" i da zemlje članice imaju pravo ne poduzimati ništa, ali nemaju pravo blokirati poteze drugih.

Nije isključeno da je među "neposlušnima" i nama susjedna Slovenija, koju su već prilikom dogovoaranja prvog paketa pomoći Grčkoj zahvatili masovni prosvjedi zato što Slovenci nisu mogli "probaviti" ideju da svoj novac daju za pomoć zemlji koja ima daleko veće mirovine.

S druge strane, gotovo je potpuno sigurno da među zemljama koje traže da banke prihvate veće otpise imovine povezane s grčkim dugom nije Francuska, koja i prije nije bila sklona "prebacivanju" troškova spašavanja na privatni sektor, zasigurno zbog toga što su njezine najveće banke, poput Société Généralea i BNP Paribasa, jako izložene grčkom dugu.

Kobna sporost administracije
Naravno, financijski svijet najviše strepi od mogućnosti da Njemačka, čiji će parlament o povećanju ovlasti EFSF-a glasati u četvrtak, odgodi svoju odluku o novom paketu pomoći Grčkoj, kao i isplatu preostalih tranši iz prvog paketa pomoći.

U tom kontekstu ne ohrabruju izjave europskih dužnosnika kako upravo njemački političari žele da banke prihvate veći otpis dugova, i to zato što se vrijednost grčkih obveznica od srpnja dodatno strmoglavila.

Krivicu za to što niti dva mjeseca nakon što je dogovoren paket pomoći Grčkoj nije postao aktivan snose isključivo složeni mehanizmi odlučivanja u eurozoni koji nalažu da takve odluku moraju biti ratificirane u parlamentu svake članice.

U tome je jedna bitna razlika između dva događaja koja u zadnje vrijeme mnogi vole uspoređvati - grčke dužničke krize i bankrota Lehman Brothersa iz 2008.

Kada je bankrot Lehman Brothersa zaprijetio slomom američkog bankarskog sustava, Fed i američko ministarstvo financija ekspresno su osmislili i proveli u djelo program spašavanja banaka, a usput su dogovorili i da Bank of America preuzme Merrill Lynch. U eurozoni je takvo ekspeditno djelovanje - čista fikcija.