Dvije godine nakon gotovo potpunoga kolapsa kapitalizma stvarno nam je dosta financijskih reformi.
Zakonski akt Dodd-Frank od 2200 stranica ispisao je orwellovsku abecedu novih agencija, nadzornih odbora i ureda koji bi nas trebali zaštititi od vlastite naravi. Problem se nalazi u činjenici da, budući da se Wall Street nije ni trunčice promijenio novim zakonima, nismo nimalo bolje zaštićeni od nesmotrenih poteza bankara nego prije posljednjega kruga reformi. Spreman sam priznati da će ovaj zakon osigurati da se nekim derivacijama mora trgovati na burzama, da će se stati na kraj proizvoljnom trgovanju banaka i da će neki privatni dionički i hedge fondovi biti zatvoreni ili preinačeni. Dodd-Frankov zakon također bi trebao prekinuti sklonost Wall Streeta da stvara sukob interesa premda ostaje nejasno kako će se to izvesti. No navedeni zakon neće učiniti ništa kako bi se promijenila pravila koja vladaju Wall Streetom. Iskreno, vjerojatno u vezi s tim ništa uspješnija neće biti ni nova pravila Basel III koja bi trebala stupiti na snagu u sljedećih nekoliko godina, kojima bi se trebao odrediti istovjetni bankovni jamstveni kapital u iznosu od 7 posto vrijednosti aktive svake pojedinačne banke. Bankari i trgovci i dalje će imati iste neodgovorne poticaje da ostvare što je moguće više prihoda godišnje, bez obzira na posljedice. Ova promjena dogodila se kad su se tvrtke s Wall Streeta prestale udruživati u partnerstva i postale korporacije, čime su i dioničari i vjerovnici izloženi riziku. I Dodd-Frank i Basel III propustili su mnoštvo prilika da izmijene strukturu poticaja Wall Streeta. Šteta, jer to ne bi bilo tako teško izvesti. Sve ovo omogućila je golema količina kapitala koju su tvrtke s Wall Streeta uspjele prikupiti. Prije pedeset godina Goldman Sachs imao je kapital koji su prikupili od partnera u vrijednosti od oko 10 milijuna dolara, a danas mu kapital, dobiven tako što su dioničari i vjerovnici kupili Goldmanove javne i privatne vrijednosne papire, vrijedi oko 74 milijarde dolara.

Ovih se dana na Wall Streetu oko 50 posto svakoga zarađenog dolara isplaćuje zaposlenicima u obliku kompenzacija. Koja još grana poslovanja na cijelom svijetu radi na ovaj način? Nijedna. A kako će Dodd-Frank to promijeniti? Dat će dioničarima neobvezujuće pravo glasa u vezi s plaćama upravitelja javnih korporacija. Čak i ako većina dioničara izrazi nezadovoljstvo, tvrtke će ih ignorirati. Dooosadno! Već imamo dokaz da navedene isplate na Wall Streetu uzrokuju pretjerano riskiranje: sjetite se samo kako su vojske Wall Streeta ustrajale na prodaji hipotekarnih vrijednosnih papira dugo nakon što su te vrijednosnice prestale imati ikakva ulagačkog smisla. Wall Street ponio se isto i 1980-ih s rizičnim dionicama i u 1990ima s prvim javnim ponudama na internetu. Slična stvar dogodit će se ponovno, i uskoro, ako izvršnim upraviteljima tvrtki s Wall Streeta ne bude predstavljen vrlo jasan gospodarski poticaj da pomno motre riskiranje svojih tvrtki i sami se uvjere da su poduzeti rizici razboriti. Predlažem da svaka velika tvrtka s Wall Streeta stvori novu vrijednosnicu koja će predstavljati ukupnu neto vrijednost svojih vodećih sto upravitelja. Ovakav vrijednosni papir bio bi podređen svim ostalim vrijednosnim papirima: ako tvrtka bankrotira, prvo bi se izbrisala ta vrijednosnica. Prilično oštro, zar ne? Možda, ali Wall Steet ne zaslužuje milost. Da je ovakva vrijednosnica ili nešto slično njoj postojalo u svim tvrtkama s Wall Streeta prije pet godina, ne bi bilo hipotekarnog pada, financijske krize ni potrebe za zakonima kao što su Dodd-Frank ili Basel III. Zašto? Zašto što ljudska bića funkcioniraju prema načelu nagrađivanja, a ako ih se nagrađuje kad riskiraju razborito i promišljeno, upravo to će i činiti.