Država je još jednom potvrdila da je najgori vlasnik. Opet nitko ne želi preuzeti odgovornost i donijeti odluku o restrukturiranju, kakvo god ono bilo.

Idealno mjesto za turizam, odmor, sport i rekreaciju tijekom cijele godine namijenjeno je svim uzrastima i interesnim skupinama, a novom autocestom udaljeno je samo sat i petnaest minuta vožnje iz Zagreba i iz Rijeke.

Stoji to u opisu Hrvatskoga olimpijskog centra (HOC) Bjelolasica na web stranicama tvrtke koja sve brže juri u propast. Nikoga, čini se, za to nije briga. Sve to što su o sebi napisali u Bjelolasici stoji. Riječ je o kraju za sva godišnja doba, mjestu koje bi rado iskusili brojni turisti, samo kad bismo im mi to omogućili. Zimi tamo rijetko nema prirodnog snijega, ljeti je Bjelolasica savršen bijeg od žege, no dovoljno je blizu mora kad se poželite okupati, iako za tu svrhu solidno može poslužiti jezero Sabljaci. Gastronomija tog kraja ne mora se ni spominjati. Lokacija je idealna za aktivni turizam svake vrste, a to se sve više i sve bolje prodaje na svjetskom turističkom tržištu. Prikladni kapaciteti u neposrednoj blizini gradskih središta i dosegu autoceste nesumnjivo bi privukli kongresnu publiku kojoj je sigurno već dosadila Opatija. Posla bi bilo cijele godine. Ništa od tog potencijala već godinama nije iskorišteno. Država je i na primjeru Bjelolasice pokazala da je najgori vlasnik, a političari svih boja jednako nezainteresirani preuzeti odgovornost. Prihod tvrtke stoga je upola manji od rashoda, a Bjelolasica je rupa bez dna za državne subvencije.

Rezultat nebrige bio je i lanjski požar u središnjem objektu Bjelolasice, koji je morao biti prilika da se iz pepela podigne novi projekt. Činilo se da je tako, angažirana je uprava Cluba Adriatic, koja je na vlastitom primjeru pokazala da se od državne tvrtke gubitaša može stvoriti stabilna tvrtka koja ulaže. Stvar su shvatili ozbiljno, saniravši štetu nakon požara uspjeli su izraditi nekoliko prijedloga restrukturiranja Bjelolasice koje su predali Vladinim institucijama. Ima tu vrlo konstruktivnih rješenja s gotovim studijama isplativosti, konkretnih prijedloga o izdvajanju pojedinih segmenata poslovanja, uz stvaranje preduvjeta za povlačenje novca iz europskih fondova. I onda je stvar stala, i tako već pola godine. Opet nitko ne želi preuzeti odgovornost i donijeti odluku o restrukturiranju, kakvo god ono bilo i s kakvim god posljedicama. Hoće li se konačno tamo gore netko probuditi?