"Ovako završava euro, ne s big bangom nego s bunga bungom", konstatira u svojoj kolumni u NYT-u legendarni Paul Krugman, koji pokušava objasniti prave uzroke debakla eura za koji je siguran da slijedi nakon što se Italiji dogodila "Grčka".

Od dvije lekcije koje se pokušavaju izvući iz neuspjeha Europe, da je to posljedica stvaranja socijalnog društva odnosno da je krajnje vrijeme da se i SAD odluči na fiskalne rezove i štednju, Krugman bira treću.

Iako američka desnica želi uvjeriti da je euro u problemima zbog velike javne potrošnje na socijalna prava, činjenica je da jedna od najvelikodušnijih država Europe, Švedska, i dalje služi za primjer drugima po stabilnosti. Slična je situacija i s Kanadom, koja također ima univerzalnu zdravstvenu zaštitu za sve svoje državljane.

Jednako tako ni pouka o potrebi štednje ne drži vodu. Kamata na novo zaduživanje ovisi u daleko većoj mjeri o sposobnosti države da dug vrati u vlastitoj valuti nad kojom ima suverenitet, a daleko manje o omjeru javnog duga u BDP-u. Dokaz su Japan i Italija jer Japan ima dvostruko nepovoljniji omjer duga prema BDP-u od Italije, no Japan plaća tek 1 posto kamate na svoje zaduživanje. Italija plaća kamatu i višu od 6 posto, a fiskalno još ugroženija Velika Britanija samo 2 posto.

Krugman zaključuje da su se odricanjem vlastite valute Italija, Špnjolska i Grčka svele na države trećeg svijeta kada je u pitanju povjerenje kreditora, no još važnije je da su se štednja i rezanje troškova svugdje gdje su primijenjeni pokazali kao promašaj.

Ni jedna država s većim dugom nije se uspjela vratiti u milost financijskog tržišta štednjom.