Stjepan Mesić više nije predsjednik RH ali i dalje sjedi u luksuzno opremljenom uredu u Grškovićevoj ulici na zagrebačkoj Šalati, i dalje u službi države, sada uglavnom samo kao spomenik poraznoj činjenici da je vanjska politika u Hrvatskoj bez ikakvog plana i programa. Komentira se kada ne treba, suzdržava kada treba imati stav.

Logika je hrvatskim medijima naložila da je za komentar o ubojstvima u Libiji navodno naloženima od strane diktatora Moamera Gadafija najkompetentniji Mesić, koji se deklarira kao njegov 'blizak prijatelj'.

Koliko se Mesić smatra bliskim Gadafiju dokazuje i činjenica da je bio uvjeren da će ga ovaj u trenutku dok ga narod u krvavim prosvjedima nakon četiri desetljeća pokušava svrgnuti s vlasti, imati vremena primiti kako bi raspravljali o gospodarskoj suradnji dviju zemalja. Nakon što je Libija zbog izvanrednog stanja zabranila međunarodne letove, Mesić je ostao prisiljen suočiti se s činjenicom da su davno prošli dani kada ga je libijski čelnik u svom šatoru častio devinim mlijekom.

Što uopće povezuje Mesića i Gadafija osim sitnih interesa bivšeg hrvatskog predsjednika? Potonji je ekscentrik koji se ne boji izolacije vlastite zemlje pa si dopusti stati pred Vijeće UN-a i izvrijeđati ga nazivajući njegove članove teroristima. Mesić nikada nije pak bio u tolikoj mjeri ekscentrik da bi se odrekao svoje proeuropske politike. Sve dosad.

Poznanstvo i navodno blisko prijateljstvo s Gadafijem dosad je Mesić koristio i za sitne obračune na domaćoj sceni, primjerice kada je HDZ-ovog Nevena Juricu optužio da je narušio odnose dviju zamalja, pa čak i stopirao dogovore o isporuci plina, kada je napustio sjednicu Vijeća sigurnosti dok je govorio veleposlanik Libije. Mesić se tada uhvatio u medijima u nekoliko navrata davati izjave da je to Gadafija jako razljutilo.

Dosljednost je zadnja stvar koju bi pripisali Mesićevoj političkoj biografiji, pogotovo jer se tako olako rješavao nekih ljudi kojima se tijekom svog predsjedničkog mandata sam okruživao. No, u svom prijateljstvu prema libijskom diktatoru Mesić iz nekog razloga odlučuje ostati dosljedan (pa čak i u trenutku kada ga se javno odriču i neki od njegovih najbližih suradnika), pa tako hrvatske novine na današnjim naslovnicama donose njegovu izjavu kako mu je "teško vezati Gadafija uz nalog za pucanje na demonstrante". Ma hajde, čak ni nakon što njegov vlastiti sin Saif Al-Islam u televizijskom obraćanju javnosti daje izjave poput 'krv će teći cijelom Libijom' i 'borit ćemo se do posljednjeg metka'?

Opravdavajući svoj odlazak u Libiju u jeku krvavih sukoba, Mesić s nevjerojatnom lakoćom preko usana dosad punih antifašizma prevaljuje sljedeće: "To što netko tamo demonstrira ne znači da drugi tamo ne smiju sklapati poslove", pa otkriva pravu prirodu svog posjeta: "Interesi su interesi, a ugovori su ugovori".

Interesi su interesi, poručuje Mesić, pa makar da je od ruke s kojom ugovarate poslove stradalo na stotine nevinih ljudi. Izjavom da 'tamo netko demonstrira' Mesić je pokazao zavidno neznanje o aktualnoj situaciji u Libiji, jer nije tu riječ o šačici ljudi koja na trgu metropole pokazuje zube uzvikujući 'bando lopovska', nego ljudi ginu. Izjava da nije bitno što 'tamo netko prosvjeduje' jednako je nepromišljena i bezosjećajna kao što bi bilo bezosjećajno da neki inozemni 'Mesić' neupućen u situaciju u Jugoslaviji '91. izjavi kako ga se ne tiče što 'tamo netko ratuje' jer, eto, posao ide dalje.

Mesić je međutim ovime lupio pečat svojoj karijeri političara, on je sada poduzetnik. A kapitalizam ne pita za osjećaje. Da bi koristio Ingri koja ga je postavila za čelnika svog Nadzornog odbora, Mesić im mora iznova dokazivati da nije samo bivši važan čovjek, nego da još uvijek ima kontakte. Makar oni bili i s možebitnim hladnokrvnim ubojicom.