Nakon HAC-ovaca, podravkaša i inovaca, došao je red i na raščišćavanje u zdravstvenom sektoru. Mediji već nekoliko tjedana bruje o aferi privatne poliklinike Medikol kojoj je zahvaljujući monopolističkom položaju na tržištu i unosnim ugovorom s HZZO-om u 2009. godini iz državnog zavoda za zdravstveno osiguranje isplaćeno 76 milijuna kuna, a prošle godine 110 milijuna kuna.

Istodobno se tridesetak uglednih liječnika usprotivilo dosadašnjoj zdravstvenoj politici koja zanemaruje javni sustav pod izlikom da nema novca za ulaganja, a privatnim se poliklinikama plaćaju skupe usluge.

Dok se u javnim bolnicama steže i računa svaka uputnica i pretraga kako se ne bi prekoračio limit potrošnje, privatnici dobivaju ugovore na maksimalne limite koje ne mogu ni ispuniti. U cijeloj je priči kuriozitet što se kao jedan od glavnih zviždača protiv Medikola digao i Andrija Hebrang kao radiolog. Nekadašnji HDZ-ov ministar zdravstva odjednom je veliki zagovornik javnog zdravstva iako se uz njega veže slična afera Shimadzu, u kojoj je tvrtci svojih kumova omogućio da za javne bolnice nabavljaju skupu opremu japanskog proizvođača.

Medikol je, ističu njezini čelnici, izrastao na temelju vizije malog obiteljskog biznisa, koji je bio u pravom trenutku i prvi imao sjajnu ideju koju je, dodali bismo, ponudio na pravome mjestu. I malo bi se dijete ovdje zapitalo kako je jedna sasvim prosječna obitelj uspjela u samo nekoliko godina zavrtjeti tako dobar biznis, a te računice ne bi moglo biti bez 'male pomoći' države. U zemlji ima još puno sličnih vizionara kojima će bankari vjerojatno vrlo rado zapljeskati, ali banke najviše vole one koje voli državna kasa.

Poduzetnicima će se uređaji isplatiti u pet godina nakon kojih će na njima zarađivati još toliko, a državi će nakon deset godina ostati uređen prostor (koji će tada vjerojatno trebati renovirati) i stari uređaj, za koji će možda čak morati platiti zbrinjavanje zbog zastarjele tehnologije. Jednostavno, netko je na početku izračunao da je javnom zdravstvu tako isplativije.