Privatni je sektor svojevrsni Divlji zapad. Iako postoje pozitivni primjeri i iako spretni mogu zaraditi pristojan novac, na otvorenom tržišnom polju radnici su izloženi raznim vjetrovima .

Javni i privatni sektor nije mogao pronaći zajednički jezik u najzlatnije doba hrvatskoga gospodarstva, dok je BDP rastao, nezaposlenost padala, a Hrvatska se predstavljala svijetu kao balkanski tigar. Otkako je počela kriza, jaz je postao još dublji, posebno kako je počelo otpuštanje radnika u privatnom sektoru.

Tko snosi veći teret krize, komu je bolje, a tko veću zaštitu radničkih prava kompenzira većim plaćama – sukob ne pokazuje znakove jenjavanja, a ulje na vatru dolijevaju sindikati ustrajanjem na stečenim pravima i postojećem broju zaposlenih.

No, kada se pogledaju objektivni parametri, kojim je zaposlenicima bolje? Onih 240 ili 260 tisuća (ovisno tko broji) zaposlenih u državnim i javnim službama vidi prilično jasne prednosti svojeg statusa: jak sindikat osigurava dobre povlastice kolektivnih ugovora, radno je vrijeme unutar zakonskih granica, poštuje se i pravo na godišnji odmor... Javni je sektor zaštićen i od horor priča iz privatnog sektora koje govore o otpuštanju zbog trudnoće, bullyingu, čudnovatim prohtjevima šefova...

Najveća se prednost javnog sektora vidi u recesiji: dok privatni sektor otpušta radnike i svakog mjeseca bilježi gašenje novih tvrtki i obrta, javni sektor relativno mirno prolazi kroz te turbulentne vode. No nije sve idealno: kao što nas sindikati neprestano podsjećaju, plaće su male. I kao što privatni sektor podsjeća, zbog visoke razine zaštite, malo tko može dobiti otkaz, radio on svoj posao kako treba ili ne.

Privatni je sektor pak svojevrsni Divlji zapad. Iako postoje pozitivni primjeri i iako spretni mogu zaraditi pristojan novac, na otvorenom tržišnom polju radnici su izloženi raznim vjetrovima: recesiji, financijskoj nesigurnosti, ćudljivim šefovima, divljem radnom vremenu...

Između zaštite državnog i divljeg mora privatnog sektora kao svijetli primjeri ističu se strane tvrtke. S izuzetkom onih koje su u stranom vlasništvu završile u sumnjivim privatizacijama, zaposleni u stranim tvrtkama uživaju u zapadnom standardu rada i nešto višim plaćama nego u hrvatskim tvrtkama iz istog sektora. Znaju to dobro i radnici: prodavačice bi najradije radile u dm-ovim prodavaonicama, ekonomisti bi Zabu ili PBZ, informatičari T-HT ili Vip... Hrvatske tvrtke? One državne, ako se već može birati.