Dok mediji pišu o transkriptima razgovora Perkovića i Zagorca u kojima se Zagorec iščuđava zašto se ignorira navodno ratno profiterstvo vlasnika Tifona generala Ivana Čermaka, isti Čermak uredno prodaje tvrtku za iznos procijenjen na 150 milijuna eura, ne bez ikakvih reakcija od strane Vlade i odvjetništva, već štoviše - uz potporu Vlade. Zbog čega se u ovoj državi prvo omogući nestanak novca i imovine, a tek tada se vode sudski procesi, pitanje je koje očito neće brzo dobiti odgovor. A to nije ni prvi, ni zadnji takav slučaj. Sudstvo i odvjetništvo ne poduzimaju dovoljno u sprječavanju kriminala, već najčešće rade samo pritisnuti medijima i javnošću, kad se pokušava stvoriti slika da se nešto radi. Sve to podsjeća na jednu epizodu legendarnog stripa Alan Ford, u kojem djelatnici pošte s nezadovoljstvom primjećuju dolazak televizijske ekipe u njihovo sjedište, da bi potom pred kamerama svečano izvukli jedno pismo koje će biti ekspresno dostavljeno na kućnu adresu primatelja, da bi nakon odlaska poštara koji biciklom juri kako bi dostavio to jedno pismo, uredno spalili ostala pisma uzrujavajući se zbog dosadnih novinara. Isto je i s hrvatskim sudstvom koje dopušta prekršiteljima svih vrsta slobodu i prava koja sigurno ne zaslužuju, da bi nešto poduzeli tek kad se prema njima okrenu kamere. Za dokaz ove tvrdnje uopće nije potrebno ići daleko u prošlost - dovoljno je sjetiti se proteklih par dana i slučaja splitskih reketara ili slučaja sina tajkuna Žužića, koji su (barem privremeno pritvorom) dobili tretman kakav zaslužuju tek nakon reakcije medija. Prije reakcije medija, reketari su pušteni na slobodu unatoč nizu ranijih prijava i arsenalu koji je pronađen u stanu jednog od njih, dok je Hrvoje Žužić pijan automobilom skrivio tešku nesreću iako je ranije već pet puta prijavljivan zbog pijanstva. Problem se najvjerojatnije neće riješiti dok god se ne naprave temeljite promjene sudačkog kadra, što je Ustavom prilično onemogućeno nakon što su na takva mjesta zasjeli brojni suci koji nemaju osjećaja za pravdu, a još manje za procesuiranje prekršaja i kaznenih djela. Za primjer opet ne treba ići daleko u prošlost - činjenica da je žena tajkuna Žužića koji je počinio oko 60 prekršajnih i jedno krivično djelo sutkinja, najljepši je primjer bliskosti onih koji zakon krše i onih koji bi ga trebali provoditi.