Izričući presudu kojom je nepravomoćno osudio bivšeg vicepremijera i ministra gospodarstva Damira Polančeca na 15 mjeseci zatvora, sudac Ivan Turudić naglasio je da je njegova odluka iznimno važna jer pokazuje da se nikakvo protupravno ponašanje ne može opravdati političkom odlukom.

Turudić je upozorio i na to kako Polančecova odluka da vukovarskom odvjetniku Petru Miletiću isplati 500.000 kuna za nepotrebnu i bezvrijednu studiju, kako bi udovoljio zahtjevu premijera Ive Sanadera da riješi problem obeštećenja bivših zaposlenika Borova srpske nacionalnosti, svjedoči o tome kako se u Hrvatskoj donose odluke: dva se političara sastanu i dogovore, a pravo i procedura pritom su potpuno zanemareni.

S pravom je sudac Turudić iskoristio izricanje presude Polančecu kako bi odaslao i društveno važne poruke, a ne samo golu činjenicu da Polančeca šalje u zatvor na 15 mjeseci jer je zloupotrijebio položaj i ovlasti oštetivši državni proračun za pola milijuna kuna. Sudac Turudić i Sudsko vijeće presudili su na temelju Uskokove optužnice, Polančecove obrane i iskaza svjedoka.

Pravo i procedura

No, tragom Turudićeve presude nameće se pitanje zašto Uskok nije na optuženičku klupu posjeo i sve druge koji su provodeći Sanaderov zahtjev zajedno s Polančecom sudjelovali u nezakonitoj isplati 500.000 kuna odvjetniku Miletiću. Po svjedočenju Polančecova šefa kabineta, nepotrebna i bezvrijedna Miletićeva studija nije ni stigla do Polančecova ureda, ali ju je netko u Ministarstvu gospodarstva morao dobiti, vidjeti i prihvatiti kao pokriće za isplatu 500.000 kuna honorara. Netko je iz računovodstva Ministarstva morao Miletiću i isplatiti tih pola milijuna kuna. Doduše, po Polančecovu nalogu, ali logikom Turudićeve presude, državni službenici u Ministarstvu koji su prihvatili i isplatili Miletićevu nepotrebnu studiju morali su voditi računa o pravu i proceduri i nisu smjeli protupravno postupati, bez obzira na to što su dobili nalog od svojega šefa Polančeca, kao što je on dobio nalog od Sanadera.

I administraciji Ministarstva gospodarstva fućkalo se za zakone i poslušno je ispunila nalog svojega šefa, kao što je on udovoljio zahtjevu svojega šefa kako bi, po tvrdnji suca Turudića, skupio političke bodove. Pravnici i financijaši u Ministarstvu gospodarstva vjerojatno nisu skupljali političke bodove nego su čuvali svoja radna mjesta, ali su istodobno sudjelovali u počinjenju kaznenog djela. Ako je za to djelo kažnjen Polančec, valjda i oni zaslužuju svoj dio kazne. Kao što svoj dio kazne zaslužuju i svi oni koji su ovlašteni nadzirati zakonitost poslovanja Ministarstva gospodarstva, jer i oni nisu reagirali na Polančecovu protupravnu isplatu. Kao što ni bivšeg premijera Sanadera i njegove pravne i financijske savjetnike nije zanimalo kako je Polančec proveo njegov nalog i je li pritom postupao zakonito.

Primjer drugima
Ako je sudac Turudić doista u pravu kad tvrdi da se presudom Polančecu poručuje da i premijerski i ministarski nalozi podliježu zakonima, onda bi svi koji su omogućili i sudjelovali u isplati lažne studije morali biti kažnjeni. Ako ne baš svi zatvorskim kaznama, onda barem radno-pravnim i političkim kaznama. Ovako se stječe dojam da je Polančec izdvojen za primjer drugima iz preventivno-pedagoških razloga, ali drži vodu i njegova tvrdnja da ga se presudom pritišće da Uskoku izruči Sanadera. Zato je presuda Polančecu i dalje iznimka koja potvrđuje pravilo, a ne početak iskorjenjivanja nezakonitog provođenja političkih odluka, kao što u obrazloženju presude tvrdi sudac Turudić.