Rast švicarskog franka zadao je glavobolju stanovnicima Hrvatske, točnije onom dijelu koji je kupnju stana pokušao učiniti jeftinijom potpisujući ugovor o kreditu denominiranom u švicarskoj valuti. Iako su ih banke, barem se u to kunu, upozoravale da je u visokoeuriziranoj ekonomiji sigurnije zadužiti se u euru, klijenti ih nisu slušali. Uši su im začepile manje kamate i niža rata od susjedove, koji je propustio iskoristiti ovu povoljnost.

Danas kad je "Švicarac" skočio više od šest kuna, isti ti klijenti kukaju i dižu bunu po medijima zato što su zbog banaka stjerani u kut i ne mogu otplaćivati kredit. Čak je i Vlada, kako bi im pomogla, intervenirala kod poslovnih banaka pa su zajedno smislili Memorandum, kojim se dug produljuje na rok otplate od 40 godina, čime će se smanjiti rata pa će klijentima kredit postati podnošljiviji. Malim slovima u tom sporazumu stoji da će poslovne banke to produljenje naplatiti kroz kamatu, pa će dug na kreditu od 150.000 "švicaraca" narasti za više od 350.000 kuna. Ali koga briga koliko će to zaista koštati, bitno je samo da se vatra privremeno ugasi.

Reprogramiranje dugova koji se teško vraćaju modus operandi je svake vlade, pa zašto se čuditi da igru prihvate i građani. Ako se dakle država zadužuje za mirovine i plaće te za besplatno zdravstvo i milijun drugih usluga koje nudi, odnosno za tekuću potrošnju, zašto onda prosječni Hrvat ne bi napravio isto. Tako će uz pomoć Memoranduma produljiti kredit na 40 godina, zbog rate manje za oko 700 kuna. Kako nije razmišljao o tome da će franak skočiti kad je potpisivao prvi ugovor o kreditu, tako ne treba ni sada kad potpisuje da će kredit vraćati i u 75. godini. Ako mu penzija bude mala ili ako, ne daj Bože, umre, dug će preuzeti njegovi potomci kojima će i tako u naslijeđe ostati stan zbog kojeg se naposljetku i podizao sporni kredit.