Hrvatski laburisti - Stranka rada Dragutina Lesara na izborima za Hrvatski sabor mogli su osvojiti od dva do čak sedam, ili osam mandata. Stvar je u tome da su Laburisti dobili razmjerno homogenu potporu oko izbornog praga širom Hrvatske, više, naravno, u zapadnom dijelu zemlje, pa su dakle balansirali na rubu između skromnog i spektakularnog rezultata, mjereno u mandatima.

Ali, i da su u Sabor ušla samo dva, tri laburista, to ne bi umanjilo činjenicu da su oni stekli široku biračku potporu. Očito je riječ o djelu biračkog tijela koje je tražilo upravo svoje predstavnike. Tko su ti ljudi?

Na to pitanje precizan odgovor može dati samo istraživanje i to ono koje provodi Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, a koje od početka višestranačkih izbora u Hrvatskoj prati konstante i promjene u stavovima birača. Na rezultate te analize još ćemo pričekati, ali neki zaključci mogu se izvesti već iz izborne noći i kampanje i procesa koji su im prethodili.

Prije svega, Lesar je tu potporu osvojio skromnim financijskim sredstvima i siromašnom, čak i primitivnom (u smislu nesofisticiranom) političkom tehnologijom. Od njega, i iz njegova stožera moglo se čuti tek nekoliko općih fraza, o istini, radu, poštenju, koje međutim druge stranke, osobito velike stranke, nisu posebno naglašavale, jer su se usredotočile na „važnija" pitanja, o kreditnom rejtingu i proračunu.

U toj sferi, Lesar se nije baš snalazio - petljao je s valutnom klauzulom i Narodnom bankom. Zato ga je liberalno-tehnokratski dio hrvatske javnosti proglašavao populistom. Koliko je ta ocjena točna?

Sam Lesar, možda, po svom habitusu i jest populist, a i po svojoj retorici, no teško je vjerovati da je odnos između Laburista i njihovih glasača klijentelistički. Ne vidi se da je riječ o skupini ljudi, o sloju koji očekuje da im Laburisti osiguraju neke privilegije, kao što je bio slučaj s glasačima HSS-a u prethodnom mandatu.

Glasači HSS-a napustili su ih ne zato što im ovi nisu osigurali povlašteni polozaj, jer jesu, nego zato što im više to neće moći osigurati.

Unatoč svoj potpori teško je i prije a i sad bilo vjerovati da će se Laburisti naći u poziciji da odlučuju o takvim stvarima. Njihovi glasači poduprli su ih iz drugih razloga.

Razumno je, dalje, pretpostaviti da su u jedinicama u kojima su Laburisti pali ispod izbornog praga „njihovi" glasovi otišli sličnim kandidatima, poput don Ivana Grubišića. I njegova retorika inzistirala je na općim vrijednostima, u ovom slučaju kršćanskim.

Riječ je, dakle, o skupini ljudi, očito nemaloj, koja je zaokružila Laburiste i don Grubišića ponajprije da se čuje njihov glas. Što oni žele reći, što zapravo traže ako ne ne mogu očekivati neposredne transfere?

Iracionalno je očekivati da ti glas donese neposrednu materijalnu korist, i to ljudi uglavnom znaju. Sigurno je da je istih takvih glasača, koji ne očekuju neposrednu korist od pobjede njihove opcije, bilo i među onima koji su dali potporu drugim strankama.

Svi zajedno ujedinili su se kod referenduma o Zakonu o radu kad se Lesarova stranka uostalom i probila vidljivije na političku pozornicu. Gledajući dakle u kontinuitetu, Laburisti nisu iznenađenje.

To jest, Laburisti i cijela serija manjih stranaka, koje su ipak osvojili solidan broj mandata u našem tradicionalno ideološki polariziranom političkom prostoru, iznenađenje su za one koji u međusobnoj opsjednutosti sobom i svojim neposrednim protivnicima nisu vidjeli onih sedamsto tisuća potpisa na referendumu.

Nije dakle riječ o klijentelizmu (najčešćoj varijanti populizma na ovim prostorima), niti su Laburisti i slične stranke iznenađenje. Jesu li oni prolazna pojava, kao što je ocijenila buduća ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić?

Odgovor na to pitanje ovisi o postupcima vlade Zorana Milanovića. Pridobije li vlada glasače Laburista za sebe, Laburisti će biti prolazna pojava.

Da bi tome bilo tako, na vladi je da prepozna što traže ti ljudi, ako već ne traže specijalni tretman, subvencije, povlaštene mirovine i slične transfere kakve traže glasači nekih očigledno klijentelističkih stranaka koje su se našle i u novom sazivu Sabora.

Ni retorika Zorana Milanovića nije u kampanji bila osobito raznovrsna i bogata, kao što nije bila ni osobito bogata retorika predsjednika Josipovića u njegovoj izbornoj kampanji, iako su obojica kudikamo obrazovaniji od Lesara.

Dapače, Milanović je inzistirao, kao i u govoru u izbornoj noći, na jednoj jedinoj riječi - povjerenje, i to ne povjerenje njemu i njegovoj vladi, to je mandat, nego je jasno isticao da je riječ o uspostavi povjerenja između građana i njegove vlade. Riječ je dakle o obostranom povjerenju, o povjerenju političke garniture koja će preuzeti vlast, u građane i u opravdanost njihovih zahtjeva.

Liberalno-tehnokratskoj javnosti zahtjevi građana više-manje uvijek smetaju, uvijek u njima vide da građani traže nešto što im zapravo ne pripada, neki transfer, nešto za što se trebaju sami izboriti, umjesto da to traže od političke klase. Iako to ne mora biti tako, iako stvar stoji sasvim obratno: proglašavanjem drugog nasrtljivcem zapravo se brani svoju povlaštenu poziciju.

Premda se u govorima Zorana Milanovića dimenzija obostranog povjerenja jasno isticala, ipak nije sigurno da je on to baš tako mislio. Nije je konkretizirao. U izbornoj noći Milanović je ponudio suradnju svima, pri čemu je precizirao da je riječ o svima koji su ušli u Sabor.

Razumljivo je da se Milanović orijentirao na svoj prirodni profesionalni milje, na političku klasu. Bliska tom krugu je i hrvatska svakovrsna elita (kulturna, medijska, poslovna, odvjetnička) koja se u izbornoj noći zatekla u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (da ne bih glumio neutralnost, i sam sam bio tamo).
Elita postoji u svakoj zemlji. Unaprijed osuđivati elitu znači padati u drugu krajnost, zaista u širenje populizma. Kod hrvatske elite, koja je već desetljećima u istom sastavu, postoje međutim dva pitanja:

1. Je li hrvatska elita dovoljno potentna, dovoljno kvalitetna? Je li hrvatska elita, koja je tu zahvaljujući jednoj „prirodnoj" segmentaciji u društvu, intelektualno dovoljno snažna, dovoljno obrazovana i dovoljno radno kapacitirana?

2. Jesu li metode kojima se elita uobičajeno služi, a to su tehnokratske metode, adekvatne problemima pred kojima se Hrvatska nalazi?

Odgovori li novi premijer Zoran Milanović na prvo pitanje sa „ne", bit će to dobar znak, no to još neće riješiti njegove (i naše) probleme. Ako nam elita nije dovoljno kapacitirana da riješi probleme, kako to tek očekivati od širih krugova, koji se nisu dospjeli uvrstiti čak ni u ne pretjerano sposobnu hrvatsku elitu. Povjerenje u narodni genij pripada u rano, romantičarsko doba demokracije, u devetnaesto stoljeće.

I tu se vraćamo pretpostavljenim očekivanjima Lesarovih i glasača sličnih stranaka, onih koji su već godinama razočarani u političku elitu, a ne očekuju da im njihovi predstavnici osiguraju povlašteni polozaj na društvenoj, poslovnoj i političkoj sceni.

Jedino što su oni tražili, to je da se čuje njihov glas, odnosno, više socijalne dinamike. Političkim rječnikom, riječ je o više demokracije u njezinom supstancijalnom smislu, koji demokraciju ne svodi na višestranačke izbore svakih četiri godine.

Pred vladom Zorana Milanovića je dakle zadatak transformacije iz liberalno-tehnokratske u liberalno-demokratsku Hrvatsku. Jedino na taj način Laburisti i slične male stranke bit će zaista prolazna pojava i jednokratno iznenađenje. U protivnom će samo jačati.