Tržišna vrijednost najveće hrvatske naftne kompanije nešto je niža od četiri milijarde eura, dok mađarski Mol, prema podacima s burzi, vrijedi više od devet milijardi eura, i to čak i nakon toga što je cijena dionice Mola u posljednjih godinu dana pala za trećinu.

Prije nešto manje od deset godina razlika u vrijednosti tih dviju kompanija bila je otprilike 1:1,2 u korist Mola, odnosno Mol je vrijedio za petinu više nego hrvatska Ina. Konkretno, mađarska je kompanija u posljednjem desetljeću mnogo bolje vodila posao nego hrvatska. Razlog? Politika. Poznata je priča da su modernizaciju rafinerija u Ini zaustavljale ili usporavale razne političke opcije i fiks-ideje. Zna se i da su imenovanja čelnih ljudi u Ini političke odluke. Kao što je i privatizacija Ine bila, i još jest, (očekivano) ponajprije političko pitanje. Naravno, ne može se očekivati da će politika biti izostavljena iz pitanja razvoja jedne od najvećih kompanija koja posluje na raznim međunarodnim tržištima i koja je jedan od najvećih domaćih opskrbljivača energentima. No ne može se sakriti činjenica da je miješanje politike u poslovanje Ine najvažniji razlog zbog kojeg ta kompanija danas ne vrijedi više, kako državi tako i dioničarima. I poteze Mola zasigurno prati mađarska vlada. I Uprava te kompanije sigurno se s vremena na vrijeme savjetuje s vladajućim političarima. No ne može se oteti dojmu da se u razvoju Mola politika ipak držala uglavnom po strani. Jer kako drukčije objasniti činjenicu da je Mol svoj razvoj u proteklih desetak godina dobrim dijelom temeljio na sve boljim odnosima s ruskim kompanijama. Zato se u trenutku kad se pokreće pitanje daljnje prodaje udjela u Ini može opravdano strahovati da će politika i dalje upropaštavati izglede te kompanije za rast i razvoj. Čini se kako će se u pregovorima o potencijalnim dobicima, prednostima, koristima i nedostacima i/li gubicima prije svega voditi računa o tome hoće li Hrvatska kao država, odnosno njezini političari moći imati ovakav ili onakav utjecaj na buduće poteze, bilo Mola, bilo neke druge velike mađarske kompanije, u kojoj bi tamošnja politika također mogla imati veće interese. I kako će glavno biti busanje u prsa kako, eto, baš mi, Hrvati, odlučujemo o budućoj suradnji Mola i Ine. Glas razuma koji bi odgovorio kakve su najbolje gospodarske mogućnosti razvoja Ine opet će biti ušutkan. Hrvatska Vlada, kao najveći pojedinačni vlasnik dionica Ine, morala bi stoga napustiti praksu nekomuniciranja s drugim dioničarima, građanima, i u idućih nekoliko mjeseci odgovoriti koji su konkretno gospodarski razlozi zašto bi se ulazilo u posao, bilo s Molom, bilo s OMV-om.