Darko Znaor za sebe kaže kako je neovisni agrarni analitičar. Znanost zaštite okoliša doktorirao je na engleskom Sveučilištu Essex, stručnjak je za održivu i ekološku poljoprivredu, a kao voditelj projekata ili konzultant sudjelovao je na brojnim projektima Svjetske banke, UN-ovih organizacija (FAO, UNEP, UNDP, UNECE), Europske komisije, vlade SAD-a, ministarstava vanjskih poslova, zaštite okoliša, socijalne skrbi i poljoprivrede Kraljevine Nizozemske, te Ureda kancelara Republike Austrije. Konzultantsko iskustvo stekao je radeći na projektima u 27 zemalja Europe i Azije. U vrijeme kada se, kao i uvijek nakon katastrofalnih posljedica suše, u hrvatskoj javnosti mnogo govori o značaju navodnjavanja, dr. Darko Znaor tvrdi nešto posve neočekivano: zaboravite navodnjavanje i promijenite način obrade tla!

O čemu se zapravo radi?
Žao mi je što sam jedan od malobrojnih agronoma koji zagovora drugi pristup i diže glas protiv koncepta navodnjavanja koji se trenutno zagovara. Prije svega, nisam protiv navodnjavanja na površinama gdje se uzgaja povrće ili neke druge višegodišnje kulture i gdje je ono ekonomski isplativo. Međutim, apsolutno sam protiv navodnjavanja na velikim ratarskim površinama jer ono niti je ekonomski isplativo, niti je ekološki prihvatljivo, niti socijalno opravdano.

Konkretno, za željenih 95.000 hektara navodnjavanih površina potrebno je izdvojiti oko milijardu i pol eura. Pri tome država treba platiti oko 65 posto, a 35 posto bi trebali dati konkretni korisnici, odnosno jedinice lokalne samouprave. Realno, taj novac danas nema ni država, ni općine ni županije, a pogotovo ih nema slavonski seljak. A ako bi se novac nekim čudom i stvorio, takva se investicija nikada ne bi mogla isplatiti ratarskom proizvodnjom. Pri tome se još nitko nije dotakao činjenice da bi se u slučaju tolikog navodnjavanja bitno snizila razina podzemnih voda, a kao vrlo izvjesna posljedica uslijedilo bi odumiranje slavonskih šuma. Te su šume i danas razmjerno bogate upravo zato što postoji visoka razina podzemnih voda. Intenzivnim navodnjavanjem razina podzemnih voda mogla bi se spustiti ispod razine korijena tih šuma.

A što znači da bi takvo navodnjavanje bilo socijalno neopravdano?
Prema mom sudu, Hrvatska danas ima diskriminirajući i protuustavni zakon kada je riječ o navodnjavanju. Svim velikim proizvođačima koji imaju preko 200 hektara zemljišta, a to su uglavnom korporacije ili veleposjednici, država će vratiti 80 posto sredstava uloženih u navodnjavanje. Istodobno, ako neko malo obiteljsko gospodarstvo uloži u sustav navodnjavanja za potrebe povrtlarske proizvodnje na zemljištu veličine pet hektara, država će mu vratiti tek oko 30 posto uloženih sredstava. Dakle, takav je princip u socijalnom smislu apsolutno nepravedan jer je skrojen tako da ide na ruku velikim proizvođačima. Zagovaram da se vratimo mjerama kojima možemo izgraditi humus. Osim što hrani biljku, humus ima sposobnost zadržavanja vode. Jednostavno, kada bismo u tlu sačuvali vodu koja se nakuplja tijekom zimskih mjeseci, poljoprivredne kulture bi u sušnim mjesecima mogle preživjeti...