Kada ste posljednji put čuli da se u Hrvatskoj netko zalaže za ukidanje svih vrsta subvencija u poljoprivredi svim gospodarskim subjektima, od malih obiteljskih gospodarstava do velikih industrijskih koncerna?

Štoviše, umjesto poticaja ljudima da ostanu u poljoprivredi koju treba subvencionirati da bi naša populacija, u kojoj je gotovo 20 posto ljudi ovisno o zemlji na ovaj ili onaj način, da se neefikasan rad na zemlji porezno kažnjava, a radnu snagu iz poljoprivrede tjera na potragu za poslom u gradovima? I da se na taj način populacija u poljoprivredi svede na samo pet posto ukupnog broja stanovnika Hrvatske, standard zemalja razvijenog liberalnog kapitalizma?

Jedan od prvih prijedloga načina da se ljude odveže od zemlje bilo bi uvođenje obveznog radnog vremena za sve od devet do pet koji su inače uz rad na zemlji zaposleni u industriji, kako bi se rad na zemlji, zbog njegove specifične vezanosti uz doba dana i vremenske uvjete, u što većoj mjeri otežao i onemogućio.

Dakako, to ne bi moglo ići bez konačnog državnog plana o okrunjivanju poljoprivrednog zemljišta, koji bi omogućio onima koji imaju novac da to zemljište zatim i kupe. I na njemu proizvode hranu bez državnih poticaja, što bi trebala omogućiti ekonomija razmjera.

Ali, za to bi bilo nužno imati industriju koja bi onda toliku radnu snagu koja više ne radi na zemlji mogla prihvatiti, a članove staračkih kućanstava koji su od poljoprivrede preživljavali mogla zbrinuti.

To je samo jedan od prijedloga kako Hrvatsku od agrarne države prevesti u industrijsku.

Nimalo začuđujuće, na industrijalizaciju zemlje realno nitko ne računa. Ako ste ikad imali priliku slušati konzultante velikih stranih kuća, poput McKinseyja, u Hrvatskoj će samo četiri gospodarske grane imati neku budućnost, i sve će biti uslužne, a to su: transport, proizvodnja hrane, energija i turizam. Osim proizvodnje energije koja ne zahtijeva angažman velikog broja radnika, ostalo su grane u kojima prevladavaju niske nadnice.

Osim proizvodnje hrane, hrvatske državljane tako očekuje budućnost jeftine radne snage u djelatnostima koje ovise o globalnim ekonomskim kretanjima i vremenskim prilikama.

Mi industrijske kapacitete koji bi toliko radnika mogli zaposliti više nemamo. Nemamo ni kapital koji bi mogli uložiti u reindustrijalizaciju za proizvodnju namijenjenu izvozu. A nemamo ni političara koji bi bio spreman žrtvovati svoju političku dugovječnost za provedbu ekonomskih reformi koje bi dokazale da su konzultanti u krivu. Za to bi bila potrebna hrabrost dalekovidnog liberalnog političara koji u Hrvatskoj gotovo sigurno nikad ne bi mogao doći na vlast, a trebao bi omogućiti isplativa izravna strana ulaganja u industriju zemlje.

Liberalnih političara u Hrvatskoj nema, onih koji bi bili spremni svu odgovornost za rast gospodarstva u normalnim uvjetima prebaciti na pojedinca. Hrvati to i ne žele, očekuju od države da ulaže u velike infrastrukturne projekte na kojima zapošljavaju privatizirane tvrtke preko kojih proračunski novac slijevaju u privatne i stranačke džepove.

Pa je takva i retorika svih. HDZ-a, SDP-a, HSLS-a, koji s liberalizmom nema nikakve veze, i HNS Liberalnih demokrata, koji jednako tako tupe o državnim ulaganjima.

Hrvatska jednostavno nema političku elitu koja ima ekonomsku viziju, koja nužno mora biti duboko liberalna. Ekonomski liberalizam nema alternativu, jer svaki drugi oblik vođenja ekonomske politike nužno vodi u višu ili nižu razinu korupcije.

Ironično je da je jedini koji se zalaže za daljnju privatizaciju i liberalizaciju Borislav Škegro, gotovo rodonačelnik hrvatskog modela štetne i grabežljive privatizacije. S druge strane, isti je taj Jadranki Kosor sugerirao osnivanje fondova gospodarske suradnje u kojem država svojom kunom prati svako ulaganje privatnih ulagača. Baš slučajno, i on ima tvrtku koja se bavi upravljanjem takvim fondovima. Lakše bi mu bilo vjerovati da je dosad bilo koje njegovo ulaganje osim prodaje udjela u Tele 2 bilo uspješno. I da si djelima ne skače u usta.

Dakle, od Škegre ništa, a i ostali nula.