Njemačka borba zadržavanja radnih mjesta je započela prije više od deset godina. Ta borba je uključivala i omogućavanje poslodavcima smanjenje satnice radnicima, skraćivanje broja radnih sati za vrijeme smanjene produktivnosti te nepovećavanje plaća radnika u kasnijem periodu.

Njemačkim radnicima plaća nije znatnije rasla u proteklih 15-ak godina, za razliku od plaća građana u mnogim drugim zemljama EU. Ove nepopularne mjere su rezultirale time da je Njemačka u 2011. zabilježila rekordnu zaposlenost, uz otvorenih više od pola milijuna novih radnih mjesta. Stopa zaposlenosti u Njemačkoj je 71,1 posto. Hrvatska bi pri stopi zaposlenosti od 70 posto, prema izračunu Svjetske banke, povećala razinu BDP-a u razdoblju od 20 godina za čak 25 postotnih bodova, u odnosu na razinu koju bi ostvarila bez tih reformi.

Premijer Zoran Milanović jučer je, braneći doneseni proračun, naglasio da je uspjeh zemalja koje danas bolje stoje u tome da ljudi rade i da time svatko na neki način pridonosi postizanju blagostanja. Poručio je da "bez rasta novih radnih mjesta, dva milijuna radno aktivnih, nemamo o čemu razgovarati". Postavlja se pitanje kako će Hrvatska očuvati i povećati broj radnih mjesta te može li primjeniti mjere kakve je još 2001. i 2002. godine počela provoditi Njemačka.

Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, kaže da su mjere smanjivanja satnica radnicima i smanjivanje broja radnih sati stvar politike poduzeća, nikako politike rada na razini države. Takve mjere za zadržavanje radnih mjesta, koje su prvenstveno politike pojednih poduzeća, nisu adekvatne za Hrvatsku. Sever smatra da hrvatski poslodavci nisu nimalo dorasli takvim mjerama, što potvrđuje i nedostatak njihove inovativnosti koja ne ide dalje od otpuštanja radnika. Sever također napominje da nije ista hrvatska i njemačka plaća, odnosno da se ne može uspoređivati hrvatska plaća od koje hrvatski radnik danas jedva preživljava i njemačka, koja je i nakon smanjenja omogućavala radnicima pristojan život.

Politički analitičar Davor Gjenero smatra da su takve mjere dio paketa racionalne ekonomske politike, međutim pitanje je koliko je razoreno nacionalno tkivo i koliko je moguće postići visoku zaposlenost.