Arvind Subramanian, bivši djelatnik MMF-a i stariji suradnik u Peterson institutu za međunarodnu ekonomiju, koji je svoju posljednju knjigu posvetio kineskoj dominaciji u globalnoj ekonomiji, u nedjelju je na tu tema objavio i članak na internetskom izdanju Financial Timesa.

U svom članku Subramanian objašnjava kako su skeptici, koji su uvjereni da je u skorije vrijeme nemoguća smjene dolara kao rezervne valute i preuzimanje te uloge od strane juana, u krivu.

Povijesni kontekst

Skeptici će, ističe Subramanian, istaknuti dva razloga zašto juan u bližoj budućnost ne može postati rezervna valuta. Prvo, ako Kina i pretekne američku ekonomiju, preuzimanje primata u pogledu svjetske valute ne bi se desilo odmah. Kao primjer skepticima poslužio je primjer Velike Britanije koju je SAD ekonomski pretekao već 1870.-ih, ali je dolaru trebalo 70 godina da zamjeni funtu kao glavnu svjetsku valutu.

Drugo uporište skeptika leži u pretpostavci da je Kina još daleko od stvaranja zakonskih okvira, ekonomskih politika i tržišnog okruženja koja bi omogućavala juanu da postane globalna rezervna valuta. Naime, kineski kapitalni račun još je uvijek relativno zatvoren i juan nije konvertibilan i u dostatnoj mjeri dostupan strancima.

Subramanian kao prvo naglašava da je Britanija svoju ekonomsku dominaciju prepustila mnogo kasnije, a funta mnogo prije. Ekonomska dominacija u smislu faktora koji determiniraju status neke valute kao rezervne, ne tiče se samo veličine ekonomije nego i obujma trgovine i inozemne financijske snage.

Ekonomska dominacija

Prema takvom shvaćanju SAD je preuzeo ekonomski primat nad Velikom Britanijom ne 1870-ih nego oko Prvog svjetskog rata. U stvari, Velika Britanija je bila najveći svjetski izvoznik i neto financijer sve do 1920-ih.

S druge strane Kina je dostigla SAD prema ekonomskoj snazi. Dok je ekonomija izražena prema paritetu kupovne moći jednako velika kao i u SAD-u, kineski izvoz i inozemna imovina mnogo su veće. Ako se pravilno gleda povijesna analogija, juan bi mogao preuzeti ulogu dolara u sljedećih deset godina ili ubrzo nakon toga, zaključuje Subramanian.

Naravno, to nije zagarantirano i da bi do toga došlo Kina mora poduzeti značajne reforme u vođenju svoje ekonomske politike i stvaranju zakonodavnog okvira. Međutim, internacionalizacija juana već je pokrenuta, a specifičnost leži u tome da je proces upravljan na mikro razini, intervencionistički i baziran vrlo selektivno. U prilog tome govori i to da je prošli tjedan pokrenuta inicijativa da se London promovira kao mogući offshore trgovački centar za juan kako bi se nadopunili slični planovi vezani uz Šangaj i Hong Kong.

Internacionalizacija juana Kini pruža mogućnost izlaska iz desetljeća dugog i kontroverznog modela rasta baziranog na podcijenjenoj valuti i ekonomiji zatvorenoj za strani kapital. Kako će se Kina odmicati od merkantilizma, a juan aprecirati, javljat će se sve više otpora sektora utrživih dobara koji je profitirao od podcijenjene valute.

Kako bi prevladale tu opoziciju, kineskim bi vlastima veoma dobro došle povlastice koje bi juanu donio status rezervne svjetske valute. Stoga Subramanian smatra da bi bi juan mogao postati nova svjetska valuta prije nego što se tome mnogi nadaju.