Dok se grčka financijska drama bliži tužnom vrhuncu, Europi prijeti nova kriza, ovaj put u Njemačkoj, a započela je slučajem koji se nedavno našao pred njemačkim Ustavnim sudom. Daleko od sve rjeđih europskih sastanaka na vrhu, na kojima se dosad oblikovala reakcija na događaje u Grčkoj, u posljednje vrijeme neke druge institucije oblikuju sustav Europske unije, ponajprije sudovi koji su europske integracije unaprijedili koliko i političari.

Moćni Europski sud naročito se našao na udaru javnosti zato što se europskim zakonodavnim sustavom poslužio u prikrivanju integracijskih nastojanja. Da nije bilo doktrine "izravnog učinka" i "primarnosti" koju je Europski sud promicao te da sudovi pojedinih zemalja nisu te doktrine spremno provodili, EU sigurno ne bi dosegnuo ovu razinu integracije koju je ostvario. Sudovi pojedinih država trebali bi razmotriti učinke europske integracije na ustavne i demokratske institucije, učvrstiti ili odbaciti proces integracije koji je već proveden ili postaviti granice nadnacionalnim sporazumima koji bi mogli osujetiti državni suverenitet.

To je vrlo važno jer je u svibnju 2010. godine skupina istaknutih njemačkih ekonomista, pod vodstvom Joachima Starbattyja, započela sudski proces pred njemačkim Ustavnim sudom na temelju tvrdnje da je zbog pomoći Europske unije Grčkoj i stvaranjem novog fonda za sanaciju gospodarstava u krizi prekršen članak 125. europskog sporazuma, tzv. klauzulu protiv sanacije. Saslušanje će započeti u srpnju.

Njemački Ustavni sud ponajviše se zalagao za određivanje odgovarajućih ograničenja europskih integracija u skladu s temeljnim zakonom, tj. ustavom svake pojedine zemlje, pa je tako u sklopu brojnih ključnih presuda izrazio sumnju u ostvarivanje savezne Europske unije. Odluka o ratifikaciji Sporazuma iz Maastrichta donesena je 1993. godine, a suci njemačkoga Ustavnog suda već su tad jasno dali do znanja da se ne slažu s putanjom europskoga integracijskog procesa.

Glavni im je argument bio da se zbog manjkave demokratske prakse na razini Europske unije njemački Bundestag i dalje treba držati većeg dijela domaće politike. Stoga je Njemačka odlučila sama upravljati daljnjim razvojem domaće politike i ne prepuštati odluke Europskoj uniji. Jako je važno napomenuti da je njemački Ustavni sud donio odluku o eventualnom neprovođenju zakona Europske unije ako domaće sudstvo dokaže manjkavost pravnih temelja europskih sporazuma.

U lipnju 2009. godine donesena je još jedna ključna presuda: Ustavni je sud uvjetovao ratifikaciju Lisbonskog sporazuma odobrenjem novog zakona koji Bundestagu daje veće ovlasti i utjecaj na području europskog zakonodavstva. Sud se tada oslanjao na iste ustavne doktrine i ideje suverenosti koje je iznio u mišljenju o Sporazumu iz Maastrichta. Sud u Karlsruheu odlučit će je li Europski mehanizam stabilnosti (ESM) koji je EU nedavno izglasao u skladu s njemačkim ustavnim zakonom.

Postoji rizik da će sud odlučiti da je Europski mehanizam stabilnosti nezakonita tvorevina, što je svakako utjecalo na višemjesečna nastojanja njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja da Europsku uniju čvršće angažiranju u revidiranju i postrožavanju okvira ekonomskog upravljanja koji bi se ozakonio izmjenama postojećih sporazuma. Raspravu o suverenosti u Njemačkoj i drugim je zemljama članicama Europske unije ponovno potaknula dužnička kriza, ali i niz kontroverznih presuda Europskog suda, ponajviše u slučajevima "Viking", "Laval" i "Ruffert". U Njemačkoj vlada nezadovoljstvo zbirnim učinkom tih presuda, što su neki istaknuti javni dužnosnici vrlo otvoreno pokazali. Tako je, na primjer, 2008. godine bivši predsjednik Roman Herzog objavio polemiku pod naslovom "Zaustavimo Europski sud!", optuživši suce u Luxemburgu za preotimanje sve više ovlasti na štetu zemalja članica te od Ustavnog suda zatražio poništavanje nekoliko spornih odluka Europskog suda.

Herzogovo je glasno negodovanje odjeknulo Europom gdje je ionako neko vrijeme tinjalo nezadovoljstvo "sudskim aktivizmom" i onime što neki smatraju nezaustavljivim kretanjem prema osnaženju Europskog suda i drugih institucija Europske unije.

U mnogim su zemljama članicama presude Europskog suda negativno odjeknule, naročito kod ljevice, jer su se sindikati i društveni pokreti obrušili na navodnu sklonost Europskog suda poslovnim interesima na štetu interesa radnika. Takvi su argumenti vrlo uspješno upotrijebljeni tijekom referenduma o ustavnim sporazumima u Francuskoj i Nizozemskoj održanih 2005. godine te u Irskoj tijekom referenduma o Lisabonskom sporazumu. Štoviše, europskom pravnom poretku ne prijeti samo njemački Ustavni sud.

Irska koalicijska vlada usmjerena na programe mjera štednje vjerojatno će morati održati referendum o Europskom mehanizmu stabilnosti. Gotovo je sigurno da će euroskeptične skupine od irskoga Vrhovnog suda tražiti da presudi o ustavnosti Europskog mehanizma stabilnosti. Irska je vlada jasno i glasno dala do znanja da za bilo kakve izmjene Lisabonskog sporazuma vezane uz reforme eurozone neće trebati referendum. Naime, očito se povodi za time da predložene izmjene neće zadovoljiti pravne pretpostavke Vrhovnog suda te da Europski mehanizam stabilnosti ne mijenja temeljni pravni okvir ili ciljeve Europske unije. Ako Vrhovni sud Republike Irske odluči da narod treba odlučiti o provođenju Europskog mehanizma stabilnosti, Europskoj će uniji ponovno zaprijetiti irski referendum o stanju u Europi. To znači da bi Irska, kao i Njemačka, mogla odigrati vrlo važnu ulogu u određivanju budućnosti europskoga ustavnog poretka te da bi vrhovni sud svake pojedine zemlje mogao u ulozi ključnoga političkog tijela utjecati na oblikovanje europske budućnosti.