Možda Georgu Papandreouu, grčkom premijeru, i nije bilo toliko teško već u četvrtak odustati od referenduma koji je iznenađujuće i hrabro predložio u ponedjeljak kao rješenje političkih i ekonomskih problema u kojima se Grčka našla.

U međuvremenu Papandreou je bio pozvan na sastanak lidera dvadeset najrazvijenijih zemalja svijeta u Cannes, a Sjedinjene Države i Kina otvoreno su od europskih lidera zahtijevali odlučnije poteze prema rješenju krize, osobito kad je riječ o Europskoj centralnoj banci.

Grci su na referendumu trebali odlučiti o tome prihvaćaju li plan dogovoren na sastanku europskih lidera 27. listopada, prema kojem bi se Grčkoj doduše otpisalo 50 posto duga (oko 100 milijardi eura), ali bi joj se nametnule daljnje dugotrajne mjere odricanja.

Nakon povratka Papandreoua iz Cannesa u Atenu pojavila se samo jedna promjena, da se s referendumom ne može čekati do siječnja nego da treba biti proveden već početkom prosinca. Ništa nije govorilo o daljnjoj drami i potpunom odustajanju od referenduma.

U Grčkoj se planu suprotstavljala oporbena Nova Demokracija, koja je zahtijevala poticanje rasta putem rezanja poreza, što nije izgledalo izvedivo s obzirom na obveze koje ima i može očekivati zemlja kojoj je BDP danas manji nekih devet posto nego 2008. godine. Nova Demokracija je bila i protiv referenduma.
Zapravo, Nova Demokracija tražila je odlazak Papandreoua, a u četvrtak je naglo ipak podržala europski plan. Što se dogodilo?

Što može referendum?

Prvo, na početak, na ponedjeljak: kako bi referendum uopće mogao biti rješenje ekonomskih teškoća? Grci bi na referendumu mogli zaokružiti da ili ne.

U EU su već kod ideje o referendumu počeli prijetiti da pripremaju scenarij za isključenje Grčke iz eurozone, ako Grci većinom zaokruže ne. U tom slučaju ni formalni bankrot (štogod to značilo) ne bi bio nerealna opcija, bez obzira na to kako bi bio proveden.

Ako bi Grci sporazum prihvatili, razumno bi bilo očekivati smanjenje intenziteta prosvjeda, možda i njihov konačni kraj, čime bi se smanjile političke napetosti, a i dalje krhka ekonomska situacija mogla bi se sanirati u stabilnijem okruženju.

Ukratko, referendum je mogao biti točka na I političkih teškoća i pomirenje s realnošću ekonomske situacije.

Zašto onda odustajanje od referenduma grčkom premijeru i nije bilo toliko teško?

Odgovor se nazire u pitanju jesu li Grci bili spremni odlučiti o svojoj sudbini?

Treba uočiti da je ideju o referendumu malo tko prihvaćao, što već samo po sebi intrigira. Naime, ideju o referendumu nije prihvaćao nitko od onih koji se s grčkim problemom bave evo već dvije godine i ne uspijevaju ga dovesti ni do početka rješavanja - ni europski birokrati, ni europski lideri, ni kreditori, ni politička klasa u Grčkoj, a izgleda ni grčko stanovništvo.

Referendum kao metoda odlučivanja ima nezgodne formalne karakteristike. Prva se očituje u tome da bi u slučaju grčkog referenduma stanovnici jedne male zemlje usmjerili događaje na cijelom kontinentu. Je li to prihvatljivo?

Drugim riječima, eurobirokrati, lideri i kreditori imali su dosta jak argument protiv referenduma. Njih se više ne bi moglo zvati oligarhijom, nego legitimnim zastupnicima interesa poreznih obveznika, štediša i stanovništva ostatka Europe.

Osim toga, na referendumu se nudi vrlo uzak izbor, i to je njegova druga formalna i ograničavajuća karakteristika. Grčko je stanovništvo s pravom moglo prigovoriti da bi na referendum izišli kad bi im bio ponuđen drukčiji aranžman (prihvatljiviji, dakako), a ne izgleda izvedivo da im se ponudi novi aranžman kad ovaj odbiju, pa opet novi itd.

Na nacionalnom referendumu je, dakle, razumno odlučivati samo o jasno definiranim dilemama. Zato, uobičajeno, zainteresirane strane u pregovorima delegiraju zastupnike svojih interesa.

Političari žive vječno

Zanimljivo je međutim još jednom istaknuti da je i grčka oporba bila protiv referenduma a zahtijevala je da Papandreou odstupi s vlasti. Nova Demokracija je očito pretpostavljala da bi Papandreou na referendumu možda čak učvrstio svoju vlast, a ako bi pao, jer odbijanje plana značilo bi i njegov pad budući da je plan sam dogovorio, Grčka izvan Eurozone ostala bi njima na upravljanje. K tome, morali bi još pregovarati s kreditorima i partnerima.

Grčka je oporba imala dilemu - poduprijeti plan EU-lidera ili referendum? Podupru li referendum, ulaze s Papandreuom u posljednju bitku, no pobjeda bi vjerojatno bila Pirova, mogla bi ih slomiti i udaljiti od europskih kuloara. Podupru li plan, podupiru i Papandreoua.

U odlučivanju Grčke za plan a protiv referenduma svoju je ulogu izgleda imao i francuski predsjednik Nicholas Sarkozy. Njegova oporba u Francuskoj (socijalisti) poduprla je ideju referenduma koju su predložili grčki socijalisti (Papandreou).

Osim toga, Papandreou je imao problema i s jakim čovjekom svoje stranke, svojim glavnim rivalom Evengelosom Venizelosom, ministrom financija, koji je bio za plan, a protiv referendumskog rizika o isključenju Grčke iz eurozone.

Sve u svemu, grčka se priča s puta do glasačkih mjesta, kamo praktički nije ni krenula, jer za to nije bila ni pripremljena, uz pomoć kratkotrajnih saveza i obećanja, već vratila u svoje prirodno stanište - u ambijent političke kombinatorike.

Treba podsjetiti da kreditori još nisu rekli svoje definitivno da dogovoru od 27. listopada, a i oni imaju svoju „konstituencu", svoje kreditore i štediše.

Kako je razrješenje izostalo, za očekivati je još niz nastavaka grčke priče, koja je dakle više ep nego drama.