Vladimir Ferdelji izabran je za direktora zagrebačkog Elektrokontakta još u socijalizmu, 1990. godine, kada je imao 35 godina.

Pod njegovim vodstvom Elektrokontakt je privatiziran na „nekapitalistički način", odnosno u njoj se nitko nije preko noći obogatio i postao kapitalist. Ferdelji danas kaže da je Elektrokontaktova uprava s njim na čelu tijekom privatizacije tražila partnera koji će ući u vlasništvo tvrtke ulažući svoj kapital.

„Računali smo da će onaj tko uloži stotinjak milijuna maraka u Elektrokontakt brinuti o njegovu razvoju i širenju na tržištu", objašnjava Ferdelji zašto je 1992. godine, kad je Elektrokontakt transformiran u dioničko društvo, u njegovo vlasništvo kao većinski vlasnik ušao dotadašnji dugogodišnji poslovni partner - njemački EGO.

U Elektrokontaktu je tih godina radilo oko 1200 radnika, a toliko ih je i danas. U međuvremenu ih je oko tisuću otišlo iz tvornice, zbog umirovljenja ili nekih drugih razloga, ali je i zaposleno oko tisuću novih uglavnom mlađih radnika i stručnjaka. Svih tih godina, a nakupila ih se dvadeset i jedna pod Ferdeljijevim vodstvom, plaće su uvijek uredno isplaćivane. Radnici Elektrokontakta ne pitaju se hoće li dobiti plaću, nego je svakog 15. u mjesecu počnu trošiti jer „radnike ne smijete varati", pravilo je koga se drži Ferdelji, dodajući da se plaće uvijek isplaćuju u bruto iznosu te da mu nikako „nije jasno kako neki 'genijalci' uspijevaju isplaćivati plaće" bez plaćanja poreza i doprinose koji uz njih idu.

EGO je izveo Elektrokontakt na veliko svjetsko tržište, ali mu je istodobno osigurao najsuvremeniju tehnologiju. Kako je Elektrokontakt već imao kvalitetne proizvode i znanje, odnosno sposobnu i stručnu radnu snagu, ulaganje u tehnološki razvoj omogućilo mu je da u sastavu EGO-a udjel na svjetskom tržištu proizvodnje regulacijskih uređaja za električne štednjake podignu s 12 na 35 posto. Elektrokontakt danas izvozi 92 posto svojih proizvoda i ne ovisi o potražnji na domaćem nego o onoj na svjetskom tržištu.

Zato su se među prvima u Hrvatskoj našli na udaru globalne krize i recesije, kada se ovdje o njoj još nije javno ni govorilo. Pad narudžbi bio je znak za uzbunu pa su odmah krenuli u potragu za rješenjima kako bi je što bezbolnije, ali i uspješnije prebrodili. Unatoč tomu što su maksimalno srezali „ulazne" proizvodne troškove, što su neko vrijeme pribjegli i proizvodnji za zalihe, „račun" je pokazao da će zbog pada proizvodnje morati smanjiti i troškove zaposlenih - ili otpuštanjem ili smanjivanjem plaća. Odlučili su da neće dijeliti otkaze, nego je u dogovoru sa sindikatom Uprava tvrtke ovlaštena da svim zaposlenima može do 20 posto privremeno smanjiti plaće. „Vjerovali su nam da to nećemo zloupotrijebiti", kaže Ferdelji, dodajući da su umanjene plaće isplaćivane šest mjeseci, a vraćene su na prijašnju razinu odmah nakon što su iz SAD-a opet počele stizati narudžbe.

I ovu će godinu Elektrokontakt završiti uspješno poslujući, a Ferdelji, s obzirom na narudžbe i Eletkrokontaktovu poziciju na svjetskom tržištu, očekuje da će i sljedeća njihova poslovna godina biti uspješna. No, odgovarajući na pitanje o tomu kakvu poslovnu sudbinu u sljedećoj godini predviđa Elektrokontaktu, ali i drugim hrvatskim industrijskim kompanijama, Ferdelji upire prstom u hrvatsko gospodarsko okruženje u kojemu industrija mora proizvoditi i poslovati.

- Ako se okruženje u kojem posluje Elektrokontakt i druge industrijske tvrtke ne počne radikalno mijenjati, već sljedeće godine naš većinski vlasnik bit će prisiljen tražiti zemlju u koju će preseliti proizvodnju jer unatoč kvalitetnim proizvodima, stručnoj radnoj snazi i najsuvremenijoj tehnologiji Elektrokontakt sve teže može konkurirati tvornicama koje posluju u zemljama s povoljnijim fiskalnim, monetarnim i ukupnim gospodarskim okruženjem.

Može li se takvom okruženju Hrvatska uopće više ponovo industrijalizirati, što godinama zagovarate?

- Već petnaest godina postavljaju mi to pitanje kad govorim o tomu da moramo reindustrijalizirati Hrvatsku. Naravno da je moguće ako se dogovorimo i odlučimo da ćemo to učiniti. Menadžeri i poduzetnici okupljeni u Cromi u svojem su masterplanu za gospodarski oporavak ponudili rješenje i konkretne prijedloge. Ključno je da proizvodnju i industriju pozicioniramo u središte svih poteza koje moramo vući kako bismo izašli iz sadašnjeg stanja. Potom treba radikalno promijeniti monetarnu i fiskalnu politiku, teritorijalni ustroj i organizaciju države drastičnim smanjenjem broja teritorijalnih jedinica. Moramo promijeniti i način upravljanja državnim poduzećima, reformirati zdravstvo, obrazovanje, pravosuđe i cijeli javni sektor te konačno riješiti nelikvidnost, smanjiti parafiskalne namete...

O tim se promjenama, pogotovo od početka globalne krize i recesije, stalno govori i na verbalnoj razini uglavnom je uspostavljen društveni konsenzus, a i Kosoričina je vlada u svoj Program gospodarskog oporavka prije više od dvije godine „ugradila" dobar dio tih promjena i najavila njihovu realizaciju. U čemu je problem?

- Najavili su, ali su im rezultati porazni. Najavili su smanjenje nelikvidnosti, a povećali su je sa 27 na 40 milijardi kuna. Najavili su smanjenje deficita, a povećan je sa 7 na 14 posto. Umjesto najavljenog smanjivanja zaduženosti, ona je narasla sa 43 na 47 milijardi eura, a nezaposlenost se povećala za dodatnih 80.000 ljudi. Zbog svega toga o tom se programu više ne može razgovarati kao o ozbiljnom programu oporavka jer gotovo sve što su najavili i obećali dogodilo se suprotno. Problem je ili nedostatak znanja ili to što su prevladali osobni interesi ljudi koji su trebali provoditi reforme. Problem nedovoljnog znanja treba riješiti smjenom onih koji ne znaju i izborom ljudi koji znaju što i kako treba reformirati, a problem osobnih interesa koji koče nužne ekonomske i društvene reforme trebao bi riješiti Remetinec.

Hoće li se barem dio tih problema riješiti na parlamentarnim izborima?

- Koliko vidim, i poslije ovih izbora vladu će vjerojatno formirati neka koalicija stranaka. Budu li je predvodili ovi koji su petnaestak godina vodili zemlju, vjerojatno će nastaviti politiku koja nas je dovela ovdje gdje smo sada. No koja god koalicija pobijedila, neće biti dobro bude li formirala vladu oslanjajući se samo na svoje stranačke ljude, jer i najveća naša stranka okuplja samo oko pet posto od ukupnoga hrvatskog potencijala. Zato će morati u vladu uključiti stručnjake i izvan stranačkih redova ako žele provesti radikalne reforme koje bi u sljedećoj godini zaustavile daljnje propadanje hrvatskoga gospodarstva i stvorile uvjete da se u godinama koje slijede opet počne razvijati, a narod bolje živjeti.

Ali i Kosoričina vlada je na prijedlog HUP-a kao nestranačke stručnjake kooptirala vicepremijera za investicije Domagoja Miloševića i ministra gospodarstva Đuru Popijača, a i sami kažete da su joj rezultati u provođenju najavljenih promjena porazni.

- Nije HUP homogena udruga kao što gledajući sa strane možda izgleda. I u HUP-u su jasno izraženi različiti interesi industrijalaca, bankara, drugih djelatnosti, izvoznika i uvoznika. Da su neki drugi članovi HUP-a izabrani u Vladu, vjerojatno bi i njezini rezultati biti drukčiji, jer Milošević i Popijač su zastupali neke druge poduzetničke interese, a ne interese industrijalaca. Vjerojatno su prevladali i njihovi osobni politički i neki drugi interesi. Ako buduća vlada odluči odmah početi provoditi reforme o kojima govorimo, onda mora i izabrati ljude koji ih doista znaju, hoće i mogu provesti.

Leži li problem odgađanja promjena i reformi samo u državnoj vlasti i među onima koji kreiraju ekonomsku politiku zemlje, ili je ukorijenjen i među znatan dio poduzetnika i kompanija koje isključivo posluju s državom i o njoj ovise, o čemu svjedoče i ovih dana objavljeni podaci o javnim nabavama i tvrtkama koje zahvaljujući njima uglavnom dobivaju poslove.

- Bio sam član hrvatskoga pregovaračkog tima koji je s Europskom unijom pregovarao i o hrvatskom sustavu javnih nabava. Već nakon prvog sastanka u Bruxellesu napustio sam pregovarački tim jer smo na tom sastanku tvrdili kako je s javnom nabavom u Hrvatskoj sve u redu, a tvrdim da je upravo taj sustav generator korupcije.

Nisam želio kritizirati taj sustav u Bruxellesu, u pregovorima s Unijom, radim to ovdje kod kuće, pa sam izašao iz pregovaračkog tima jer se istodobno nisam slagao ni s tvrdnjama da su nam javne nabave dobre. U svakoj ozbiljnoj kompaniji zna se kako se upravlja nabavom i što ljudi koji se njome bave moraju raditi kako bi stalno osiguravali optimalne troškove nabave, od toaletnog papira do svih ulaznih proizvodnih troškova. A zna se i tko ih i kako kontrolira obavljaju li svoj posao uspješno. I sustav javne nabave treba urediti po tim principima pa ćemo se riješiti tvrtki „ovisnika" o državnom proračunu koje koče i zaustavljaju promjene.

Uskoro ćemo postati dio Europske unije, a tijekom pristupnih pregovora uskladili smo svoje zakonodavstvo i sustav institucija s europskim standardima, odnosno uredili okruženje u kojemu posluje industrija i gospodarstvo sukladno europskim pravilima igre. Hoće li već to usklađivanje s europskim standardima rezultirati promjenama koje tražite i zagovarate?

- Neće. Mi ulazimo u Europsku uniju kao u političku zajednicu, a ne i u eurozonu kao monetarnu zajednicu dijela članica EU. U nju ćemo ući jednoga dana, možda i za deset godina. Ulaskom u Uniju kao u političku zajednicu uskladili smo svoj politički sustav i zakonodavni okvir s europskim, ali EU neće kreirati i organizirati provođenje reformi koje smo već odavno trebali početi provoditi kako bismo zaustavili propadanje industrije i ukupnog hrvatskoga gospodarstva, a time i zemlje u cjelini. Evo, sjedimo u zagrebačkom Žitnjaku koji je bio razvijeno industrijsko sjedište, ne samo u hrvatskim razmjerima, nego i šire.

Pogledajte tko danas na Žitnjaku uspješno posluje. Uništili su osam kilometara industrije, a uskoro će u stečaj poslati i Dioki, koji je među rijetkima preostao. Zato oni koji pobijede na izborima narodu moraju reći da ako odmah ne počnemo radikalne promjene, propast ćemo do kraja. Ako odmah pokrenemo nužne reforme, sljedeća godinama će biti teža nego ikad, ali bismo poslije toga već za nekoliko godina mogli opet početi gospodarski rasti po rekordnim stopama koje bi Hrvatsku opet dovele u vrh razvijenosti, gdje smo kao drugi među tranzicijskim zemljama bili na početku tranzicije prije dvadesetak godina.