EU kompanije stabiliziraju prihode okretanjem financijskim tržištima. Snažan euro i visoke cijene nafte nagnale europske kompanije na posezanje za terminskim ugovorima i opcijama. Nakon što su se suočile sa snažnim tečajem eura i rastućim cijenama nafte europske su se kompanije sve više počele okretati financijskim tržištima kako bi stabilizirale svoje prihode i troškove. Sa gotovo svakodnevnim dosezanjem rekordnih vrijednosti eura u odnosu na jen i dolar, europske tvrtke poput zrakoplovnog konzorcija EADS-a, inače roditeljske kompanije proizvođača zrakoplova Airbusa, i proizvođača luksuznih roba LVMH-a suočene su s rastom cijena svojih izvezenih proizvoda iskazanih u lokalnim valutama na raznim svjetskim tržištima. Osim toga, jačanje eura bi moglo i smanjiti dobit na inozemnim tržištima iskazanu u eurima. U međuvremenu, cijene nafte polako se penju prema rekordnim razinama, a strahuje se da bi mogle prestići i 78 dolara po barelu, granicu postavljenu prošlog ljeta tijekom sukoba između Izraela i Hezbolaha. Najnoviji trend posebne je probleme izazvao sektoru transporta, ponajprije onom civilnog zrakoplovstva koji je veliki potrošač nafte. Nafta je jedna od ključnih sirovina za mnoge kompanije, koja je snažno poskupjela u posljednje dvije godine. Kompanije podložne takvim oscilacijama svoju izloženost pokušavaju pokriti putem dva financijska instrumenta - forward ugovorima i opcijama na takozvanim terminskim tržištima. Koristeći se forward ugovorima, kompanije se pokušavaju zaštititi od snažnog rasta cijena nafte ili neke određene valute tako što svoje obveze ugovaraju na određeni vremenski period. Primjerice, kompanija može koristiti forward ugovor za kupovinu određene količine nafte u razdoblju od jedne godine po cijeni od 65 dolara za barel. To bi značilo da će kompanija kupiti naftu po promjenjivim tržišnim cijenama pri čemu će financijski posrednik s kojim je ugovor potpisan preuzeti razliku ako cijena premaši 65 dolara. S druge strane, ako cijena bude manja od 65 dolara, kompanija će razliku vratiti prodavatelju ugovora. Opcije, drugi raspoloživi instrument dostupan kompanijama, mogu se, ali i ne moraju iskoristiti u trenutku kada cijena dosegne određenu razinu, ublažavajući time učinke ekstremnih oscilacija. Philippe Calavia, financijski direktor Air Francea, rekao je kako je u fiskalnoj 2006.-2007. godini 85 posto naftne potrošnje njegove kompanije bilo pokriveno po prosječnoj cijeni od 52 dolara po barelu, iako se prosječna cijena kretala oko 65 dolara. Calavia je istaknuo primjer američke zrakoplovne tvrtke Southwest, koja se na samom početku rata u Iraku u ožujku 2003. godine kladila na rast cijena nafte u dugom roku. “Bili su pokriveni na razdoblje od tri do četiri godine po cijeni između 25 i 35 dolara za barel nafte i bili u prednosti u odnosu na konkurenciju”, dodao je. Naftne kompanije također se ponekad koriste istom tehnikom. “Proizvođači nafte sada imaju tendenciju pokrivanja kako bi se osigurali da će tijekom idućih 10 mjeseci moći prodavati po cijeni koja se približava tekućim razinama”, pojasnio je Frederic Lassere iz Societe Generale, dodavši da, s druge strane, kompanije koje troše naftu obično čekaju kraj ljeta i završetak ljetne sezone vožnje u SAD-u, inače vrhunca potrošnje u godini, prije nego počnu s većim kupovinama nafte. Dok je većina zrakoplovnih kompanija, koja se koristi forward ugovorima i opcijama, uspjela apsorbirati više cijene nafte, europske multinacionalne kompanije teže se nose s jakim eurom. “Kod kompanija poput Airbusa tečaj eura od 1,38 dolara može biti problem”, kazao je jedan trgovac dodavši kako je prava stvar znati hoće li euro nastaviti jačati tijekom idućih godina.