Tijekom posljednjih dviju godina značajno je porastao interes za EU fondovima. Traže ih stari i mladi, ljudi s komadićem zemljišta koji „bi nešto", oni s ozbiljnim projektima i poslovnim planovima, ali i država. Svima su puna usta EU fondova.

Nedavno su predstavnici Svjetske banke zaključili da će jedan od načina da se Hrvatska izvuče iz recesije biti EU fondovi te da trebamo iskoristiti najamanje 50 posto od onoga što ćemo imati na raspolaganju.

Tko sretniji od mene da tomu bude tako, ali skeptična sam prema našim mogućnostima i, prije svega, našem poimanju EU fondova te onoga što oni donose.

EU fondovi nisu novac koji „samo čeka da ga pokupimo" kao što većina misli. Nisu niti slamka spasa posrnulome gospodarstvu i bezidejnim ministrima.

Radi se o ozbiljnim sredstvima koja služe unaprjeđenju općeg stanja u pojedinoj državi i njezinome dostizanju najviših razvojnih standarda Europske unije, a sve to kroz pomno i mudro osmišljen scenarij projekata.
Dakle, ako zamislimo razvijenu Hrvatsku u budućnosti kao slagalicu ili mozaik, rezultati provedenih projekata i sami projekti bit će puzzle ili mali komadići mozaika.

Nažalost, u Hrvatskoj ne postoji ozbiljna volja da se napravi kvalitetna slagalica. Ili, što je još gore, vodeći ljudi nemaju ideju kako ju posložiti. Izvačiti se pritome da su prethodnici ostavili puzzle bez ključnih komada nije neki izgovor.

Točno je da su prethodnici zaribali. Slikovito rečeno, oni ne samo da su pogubili puzzle, nego su i zapalili, ali izvlačenje na njih jednako je kao da klijentu kažem da natječaj nije otvoren jer ga ja nisam vidjela zbog toga što sam bila presigurna u sebe da mi neće promaknuti pa sam se zabavljala nečim drugim.

Dakle, nemar, prosječnost i bezidejnost su pojmovi koje ne možemo vezati uz EU fondove.

Novozapošljavanje 200 i kusur ljudi također neće naročito pomoći u bližoj budućnosti jer znamo koliko je javni sustav spor i trom, uz pojedine svijetle izuzetke, pa će mu trebati vremena da se pokrene (ako se ikad pokrene).
Ono što bi bilo mudro napraviti jest poslušati one koji imaju ideje i pustiti ih da stvaraju. Uključiti ih u proces programiranja, savjetovati se s njima, kao i onima koji su napravili dobar posao u EU.

Druga važna stvar je informirati i to sve one koji žele znati kako će stvari izgledati za pola godine te dati jasnu garanciju da će oni koji se pripreme na vrijeme dobiti zeleno svjetlo za provedbu svojih projekata.

Posljednja stvar koja treba biti jasna svima jest da moraju imati podosta svoga novca. Naime, praksa je pokazala da, osim obveznog sufinanciranja, provoditelji projekata gube sredstva tijekom provedbe i da se dovedu u stuaciju da smanje svoje sufinanciranje na samo 50-ak posto.

Ako novca nema, a u Hrvatskoj ga kronično nedostaje, onda nema ni EU fondova i opet se vraćamo na kokoš-jaje dilemu. Što je bilo prvo?

Odgovor bi trebali znati oni koji vode ovu državu.