Svako malo netko u Hrvatskoj poziva Međunarodni monetarni fond (MMF). I tako to traje još od 2009., a čak je i guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski prije godinu dana rekao da je pogriješio što nije inzistirao na zvanju MMF-a prije dvije godine. Zadnji koji je zazvao dolazak Monetarnog fonda je Slavko Linić iz SDP-a. Što bi mogući dolazak svjetskog financijskog policajca značio za budućnost zemlje, znaju već i ptice na grani, a znamo to i sami. Ukratko, rezanje rashodovne strane proračuna, zamrzavanje plaća i mirovina te liberalizacija tržišta rada.

O suradnji s Monetarnim fondom Zdeslav Šantić, glavni ekonomski analitičar SG Splitske banke, kaže da nas na reforme i promjene ne tjera MMF, nego strani investitori. Prednost MMF-a je u njegovim zahtjevima, nešto kao mjerila u pregovaračkim poglavljima s Europskom unijom. Uvijek se govori gdje treba rezati. I uvijek je riječ o rashodovnoj strani proračuna, tj. treba smanjiti socijalne transfere i racionalnije trošiti novac za zdravstvenu i socijalnu skrb. Nadalje, ubrzanje privatizacije kompanija u državnom vlasništvu, poput Hrvatske elektroprivrede, Hrvatskih šuma i Hrvatskih voda, ali to ionako slijedi. To od nas zahtijeva i Europska unija, kaže Šantić za Vjesnik i napominje da je to bolje što prije provesti i ne odgađati. I Monetarni se fond u vrijeme globalne financijske krize promijenio te više ne inzistira na samo kratkoročnim mjerama, ali će, ako ih se pozove, inzistirati na fleksibilnijem tržištu rada i nižoj cijeni rada, rekao je Šantić.

Možda je najiskreniji o nedoumici zvati MMF ili ne bio nezavisni ekonomski analitičar Ante Babić, koji je rekao da je MMF alibi za političare i pred koalicijskim partnerima i pred samim građanima. Vrijeme za reforme je prva godina mandata, a MMF može omogućiti najniže troškove te reforme, izjavio je Babić za Vjesnik. Inače, prema iskustvima iz prošlosti, ali i nedavnih stand-by aranžmana Hrvatskoj susjednih zemalja s MMF-om, mogao bi se zamisliti scenarij dolaska Fonda u Hrvatsku. Od početka krize aranžman s Monetarnim fondom imale su Mađarska, Rumunjska, Srbija te Bosna i Hercegovina. Svima osim Mađarima - koji nemaju velik državni aparat, ali su imali problema s visokim deficitom i nemogućnošću otplate vanjskog duga - zajedničko je traženje smanjenja državnog aparata, zamrzavanje mirovina i smanjenje socijalnih prava. S time da su Mađari nakon dobivene financijske pomoći MMF potjerali iz zemlje, ali posljednjih dana opet se konzultiraju s njima jer im prijeti pad kreditnog rejtinga.

Jasnije rečeno, poskupjet će im zaduživanje u inozemstvu. Što se tiče Rumunjske, dolazak Monetarnog fonda najviše su platili zaposleni u državnom i javnom sektoru. Naime, u Rumunjskoj, koja je dogovorila pomoć od MMF-a, EU-a, Svjetske banke i EBRD-a od 20 milijardi eura, lani je ukinuto oko 70.000 radnih mjesta koja se financiraju iz proračuna, a ta se akcija nastavila i ove godine do kraja koje će posao izgubiti još dodatnih 125.000 zaposlenih, a do 2015. godine bez posla treba ostati 326.000 radnika.

U Rumunjskoj je u javnom sektoru zaposleno gotovo 1,4 milijuna ljudi, što je oko 6 posto ukupnog stanovništva. U Hrvatskoj, prema podacima Nezavisnog hrvatskog sindikata, u javnim službama ima 180.000, a u državnim službama 65.000 zaposlenih, što je 245.000 ljudi, odnosno prema ukupnom stanovništvu također gotovo 6 posto. Budući da će Rumunjska morati otpustiti oko 25 posto zaposlenih koji primaju plaću iz proračuna, MMF bi od Hrvatske mogao tražiti da bez posla ostane oko 60.000 ljudi. I Srbija je s MMF-om preklani u svibnju dogovorila da se državni aparat sa 700.000 ljudi smanji za 25 posto, jer je, po Fondu, previše da svaki treći prima plaću iz proračuna. Od tada je Beograd od dogovorenih 2,9 milijardi eura povukao 1,3 milijarde.

Ove je godine Beograd potpisao stand-by aranžman i ima milijardu eura koje može povući ako zatreba. Inače, Srbija se obvezala da će smanjiti izdatke za isplatu plaća javnih zaposlenika. Kako bilo, i Hrvatska ima iskustva s Međunarodnim monetarnim fondom. Vlada Ivice Račana potpisala je stand-by aranžman s MMF-om, koji je istekao 2006. godine. Prema tom aranžmanu, krenule su privatizacije Ine, HT-a te je bila planirana privatizacija i HEP-a. Do isteka dogovora, koji je prije svega omogućio lakše i jeftinije zaduživanje u inozemstvu, smanjen je i broj zaposlenih u javnom i državnom sektoru. Tada su ceh platili zaposlenici MORH-a, ali na žalost te 2006. počelo je i masovno zapošljavanje u ministarstvima, javnim poduzećima... Sve dobro učinjeno za trajanja stand-by aranžmana tada je potpuno izbrisano, tako da sada opet sve treba učiniti nanovo. Dolazak MMF-a značio bi rezanje rashodovne strane proračuna, zamrzavanje plaća i mirovina te liberalizaciju tržišta rada.