Vrijeme je da nazovemo trenutnu situaciju pravim imenom - depresija. Da budemo iskreni, nije riječ o punokrvnoj reprizi Velike depresije, ali to nam i nije neka utjeha. Nezaposlenost i u Europi i u Americi i dalje je katastrofalno visoka. Vođe i institucije sve više gube ugled. A demokratske vrijednosti su pod opsadom.

Visoka stopa nezaposlenosti nije u redu sve dok nije na razini iz 1933., a zloslutne političke trendove ne smijemo odbacivati samo zato što nigdje na vidiku nema Hitlera. Razmotrimo detaljnije što se odvija u Europi, ne zato što je sve u redu s Amerikom. Prvo, kriza eura ubija europski san. Zajednička valuta trebala je spojiti države, a umjesto toga izrodila je atmosferu gorčine i međusobnog optuživanja. Neprestani zahtjevi za većom štednjom bez ikakvih mjera za povećanje rasta samo su nanijeli dodatnu štetu. Propali su kao gospodarska mjera te pogoršali stanje nezaposlenosti bez da su vratili povjerenje, pa se cijeloeuropska recesija sada doima još izglednijom, čak i ako se uspije otkloniti trenutna prijetnja financijske krize. Izrodili su i neviđeni gnjev jer su brojni Europljani bijesni zbog onoga što se pogrešno ili pravilno tumači kao (pre)snažan iskaz njemačke moći.Nitko tko je iole upoznat s europskom poviješću ne može promatrati ovo uskrsnuće neprijateljstava bez da protrne. No možda se događaju još gore stvari. Desničarski populisti bilježe rast od Austrije, gdje je Stranka slobode (čiji je predsjednik nekada bio povezan s neonacistima) prema rezultatima anketa izjednačena s nekim dugovječnijim strankama, do Finske, u kojoj je protuimigracijska stranka Pravi Finci ostvarila iznenađujuće dobar rezultat na izborima. Riječ je o bogatim državama čija su se gospodarstva prilično uspješno othrvala krizi. A situacija doista ne miriše na dobro u siromašnijim zemljama središnje i istočne Europe. Prošlog je mjeseca Europska banka za obnovu i razvoj zabilježila nagli pad podrške javnosti za demokraciju u "novim članicama Europske unije". Nije iznenađenje da je najveći gubitak vjere u demokraciju zabilježen u zemljama koje su bile najteže pogođene gospodarskim previranjima. U Mađarskoj, demokratske institucije već su počele propadati.Naime, jedna od glavnih mađarskih parlamentarnih stranaka, Jobbik, kao da je izišla iz noćnih mora 1930ih. Nesklona je Romima, antisemitska je, a ima i vlastitu paravojsku. No glavna je prijetnja ipak vladajuća stranka desnog centra Fidesz. Fidesz je prošle godine ostvario nadmoćnu većinu u parlamentu, ponajviše iz gospodarskih razloga.

Mađarska nije uvela euro, ali se zbog značajnog zaduživanja u stranim valutama našla u velikim nevoljama, a da budemo iskreni, i loše rukovođenje te korupcija tada vladajućih ljevičarskih i liberalnih stranaka u tome su odigrale popriličnu ulogu. Sada je Fidesz, koji je prošlog proljeća iskasapio Ustav zahvaljujući svojoj nadmoćnoj većini, odlučan trajno se zadržati na vlasti.Kim Lane Scheppele, ravnateljica Odsjeka za pravo i javnu politiku na Princetonu, koja pomno prati situaciju u Mađarskoj, kaže mi da se Fidesz oslanja na preklapanje mjera s ciljem potiskivanja oporbe. Predloženi izborni zakon uspostavio je pristrane izborne jedinice zbog čega će ostalim strankama postati nemoguće oformiti vladu, neovisnost sudstva već je ugrožena, a sudovi su prepuni stranačkih lojalista, državni mediji pretvoreni su u stranačka tijela, a nezavisne medije progone i ugnjetavaju, dok predloženi ustavni amandman u biti kriminalizira glavnu ljevičarsku stranku u toj zemlji. U pitanju je ponovna uspostava autoritarne vladavine pod tanašnim velom demokracije. Primjer onoga što možemo očekivati i drugdje ako se depresija nastavi.Nije jasno što se može učiniti u vezi mađarskog skretanja u autoritarnost. Američko ministarstvo vanjskih poslova već se bacilo na taj slučaj, ali to je europski problem. EU je propustila priliku djelovati u začetku, djelomično zato što je novi Ustav žurno izglasan u parlamentu dok je Mađarska predsjedovala Unijom. No europski državnici morat će dati sve od sebe jer će u suprotnom "staviti na panj" sve za što se zalažu. Također moraju još jednom promisliti o svojim neuspješnim gospodarskim mjerama. Ako to ne učine, doći će do daljnjeg okretanja leđa demokraciji, pa će im raspad eurozone biti najmanja briga.