Objava podataka koji otkrivaju da tri sina ministra poljoprivrede Petra Čobankovića i on sam u vlasništvu imaju 51 hektar poljoprivrednog zemljišta, dok su prije njegova ulaska u politiku navodno imali tek nekoliko hektara, izazvala je golemu znatiželju i ponovno razbuktala raspravu o (ne)moralnosti stjecanja imovine u razdoblju političkog angažmana.

Ključni argument za ocjenu (ne)moralnosti postupanja Čobankovića i sinova svakako je podatak koji bi razotkrio je li ministar hektare kojima je povećao obiteljsko imanje nakon ulaska u visoku politiku poslije parlamentarnih izbora 2003. stekao jeftino, kupujući državno zemljište koje od 2000. rasprodaje lokalna vlast, ili je sve transakcije obavio trgujući isključivo s privatnim vlasnicima. Ako je hektare stekao otkupom državnog zemljišta, dvojbi uopće nema mjesta, ostavku je već morao kuvertirati stranačkoj kolegici i šefici Vlade. Ako je zemljište kupio na slobodnom tržištu, kako je ustvrdio u medijima, plaćajući hektar u prosjeku 6000 eura, po tom "scenariju" Čobanković samo svjedoči da je poljoprivreda i te kako dobar biznis. Ministrova imovinska kartica iz 2003. godine, kako je objavio Feral, "sadrži 14 hektara zemljišta, a Čobanković i petorica njegovih sinova zasad su na 6,5 hektara obnovili tradicionalnu obiteljsku djelatnost - vinogradarstvo". Pravo na potpore iz državnog proračuna, odredio je 2000. zakonodavac, imaju svi "profesionalni" poljoprivrednici, pa tako potpore redovito dobije i brat ministra Božidara Panketića, Zdravko, kojega ne zanima politika već se bavi tovom junadi. Ivan, najstariji Čobanković "junior" koji vodi obiteljski obrt, krenuo se školovati za vinara dok nije znao da će biti "ministrov sin". Je li novopodignute vinograde nakon što je stekao taj status trebao pretvoriti u pustaru dok ocu ne istekne mandat? Kriteriji za isplatu potpora vrlo su razvidni ako je ministar s njima mešetario i pogodovao obitelji zaključak je vrlo kratak. Ostavka u kuverti već je trebala biti u Banskim dvorima. Premda Čobanković tvrdi da je sve "po zakonu", mjerodavne institucije s obzirom na iskustvo stečeno proteklih mjeseci za ocjenu (ne)ispravnosti ministrovih odluka ne trebaju dugi rok. Zabraniti pak Ivanu da razvija biznis u kojem još od 2002. vidi svoju budućnost samo zbog činjenice što za oca ima ministra nije ništa drugo do već i povijesno prepoznatljivi hrvatski jal.