Postalo je posljednjih petnaestak godina već uobičajeno da svako toliko hrvatske željezare pune medijski prostor svojim pričama o neslavnom razlazu s većinskim vlasnicima, redom poznatim imenima sa svjetske scene industrije čelika. Posve neočekivano, nakon četiri godine tako se raspliće i zadnja vlasnička epizoda u sisačkoj željezari s američkim CMC-om u glavnoj ulozi. No, ovog puta cijeli se proces odvija posve drugačije i u drugačijem okruženju.

Za razliku od prethodnih slučajeva, izlazak CMC-a iz Željezare odvija se posve hladno. Čak su i radnici, vjerojatno umorni od tolikih kompanijskih padova i ukupno nepovoljnog trenutka sada masovno skloni čim prije uzeti pristojne otpremnine i čekati novu priliku za posao, a ne kao prije - štrajkovima. Sam CMC ponaša se posve u skladu s američkim poslovnim pravilima u kriznim situacijama - posve bez emocija. Za nas kojima je postalo prihvatljivo da se još dugo nakon početka krize u poduzeću pregovara o socijalnim efektima nužnog nepopularnog poteza, a traži i priskakanje u pomoć države posve je neobično što CMC za tvrtku u kojoj je ispunio sve ugovorene obveze, u kojoj zapošljava više od tisuću ljudi, ne traži ništa. Što sve zapravo samo promatra kroz zakon brojki.Takav se stav osjeća baš u svakom potezu koji Amerikanci povlače - najprije su racionalno zaključili da su se, generalno, u doba prije globalne krize previše zaigrali i proširili investicije iznad mogućnosti. Procijenili su daljnji razvoj događaja u svjetskom gospodarstvu i zaključili, premda su investirali ogromna sredstva, u hrvatskom slučaju čak 100 milijuna eura, da je potrebno hitno zaustaviti daljnje tonjenje u glib. U kratkom roku, dok smo trepnuli, objavili su ne samo da odlaze iz Hrvatske, te još nekoliko zemalja, nego već temeljito pripremaju sve za promptno dizanje sidra, gašenje pogona i radnih mjesta, kako ne bi ni trena duže nego su odredili gomilali negativne rezultate. Tek potom kane ići u potragu za kupcem, kojeg će bez puno radnika s velikim stečenim pravima prije naći, a čime će na koncu ublažiti svoje gubitke. Sve drugo, osim kako što prije zatvoriti račun na kojemu se stvara minus, zapravo ih uopće ne birne. Posve suprotno od prakse na koju smo naviknuti u Hrvatskoj, u kojoj godinama odgađamo presjeći puno očitije poslovne promašaje.