Hrvatska potpuno zanemaruje resurse na kojima može temeljiti rast i razvoj iako proizvodnja poljoprivrednih proizvoda i hrane može podržati naš razvoj i povećati bogatstvo. Domaće tržište u 2009. potrošilo je oko 17,6 milijardi kuna poljoprivrednih proizvoda, od toga iz uvoza 5,5 milijardi ili 31,2%. Europska poljoprivredna politika tržišne odnose uređuje tako da uvoznih proizvoda iz trećih država na tržištu EU ne smije biti više od 8%. S druge strane službeni podaci o potrošnji prehrambenih proizvoda velika su zagonetka, procjene spominju 32 milijarde kuna, u tome je uvoz 10 milijardi ili 32%. Da se i u nas 8% potrošnje podmiruje iz uvoza, to bi iznosilo oko 3,4 milijarde kuna i ne bi donosilo realan gubitak od 7,6 milijardi.

Proizvodnja može rasti
Unatoč stanju u poljoprivredi i prehrambenoj industriji ne može se tvrditi da su hrvatska poljoprivreda i proizvodnja hrane u krizi. Samo na račun sadašnje potrošnje domaćeg tržišta proizvodnju možemo povećati 30%, a na račun očekivanog rasta više od 100%. Međutim, naša poljoprivreda, osim na manjem dijelu nekadašnjega kombinatskog zemljišta (što je preostalo od nepotističkoga grabeža), u postojećim uvjetima nije pogodna za intenzivnu poljoprivredu. Treba izmijeniti strukturu poljoprivrede prema suvremenim zahtjevima proizvodnje kako bi se na imanjima mogla primijeniti suvremena znanstvena i tehnološka dostignuća. Treba voditi računa i o razlici u veličini imanja za mediteransku, kontinentalno-europsku i brdsko-planinsku poljoprivredu. Treba im prilagoditi veličinu imanja bez obzira na vlasništvo poljoprivrednog zemljišta jer, primjerice, u Italiji 40% poljoprivrednog zemljišta koje se obrađuje nije vlasništvo onoga tko ga obrađuje. Investiranje u izmjenu poljoprivredne strukture i opremanje imanja bankarski je posao, a treba angažirati ne manje od 100 milijardi kuna. Ta investicija u potpunosti bi vratila kapital u roku pet-šest godina. Država prethodno mora svojim mjerama stvoriti uvjete i prisiliti postojeće vlasnike i korisnike poljoprivrednog zemljišta na optimalno korištenje i time osigurati da 30-ak tisuća obitelji može organizirati imanja koja će biti konkurentna nakon ulaska u EU. Poljoprivreda je deficitarna i s obrtnim kapitalom. Ocjenjujem da obrtni kapital treba biti do visine izravnih troškova, oko 2000 eura za hektar obrađenog zemljišta, kao u Njemačkoj. I investicijski i obrtni kapital smije imati kamatnu stopu veću za 1-1,5 indeksni poen od kamate po kojoj Hrvatska narodna banka daje kapital poslovnim bankama.

Plaćanje za prenamjenu
Ako je posljednjih 20 godina bilo novca za financiranje uvoza koji je isisao više od 100 milijardi kuna i ako su isplaćivani poticaji, onda novca ima. Da je taj novac potrošen u poljoprivredi u sektoru hrane, imali bismo više od 20 milijardi kuna dodatne vrijednosti godišnje. Reforma vlasničkih odnosa zahtjevniji je posao i mora se ubrzati. Prvo treba donijeti odluku da osim po specijalnom postupku ministarstava i Sabora poljoprivrednom zemljištu ne može biti promijenjena namjena korištenja. Potom Vlada mora propisati visinu poljoprivredne rente, pri čemu visinu rente određuje vrijednost zemljišta. Treće, ako se dopusti prenamjena u građevinsko, turističko ili sportsko zemljište, razlika u cijeni plaća se u državni ili lokalni proračun. Vlasnici koji ne obrađuju oranice više ne mogu računati na špekulativnu zaradu i ne bi imali interes držati ih neobrađene. Treba donijeti i propis kojim se zainteresiranim gospodarstvima daje koncesija na 30 godina na poljoprivredno zemljište koje vlasnik ne obrađuje, a korisnik će vlasniku plaćati rentu. Države s uređenom poljoprivrednom politikom vode zemljišnu politiku kroz Ministarstvo poljoprivrede. U nas politiku raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem kroje općine, gradovi i županije, kojih ima 570, a toliko je i zemljišnih politika i političkih pogodbi. Ostaje nam težak put u novu poljoprivrednu reformu jer su dosadašnje reforme dovele do toga da obrađujemo manje od 50% površina nego smo ih obrađivali. Nastaviti tim putem neprihvatljivo je i neodgovorno.