Valutni rat počeo je 1929. godine u vrijeme krize kada je američka vlada ukinula zlatni standard kako bi financirala javne radove i povećala zaposlenost, prenosi B92.

Na isti način postupile su i europske države, posebno ratnim reparacijama opterećena Njemačka koja je zbog pretjeranog tiskanja novca upala u stanje hiperinflacije.

Do nove pojave valutnog rata došlo je 2008. godine, početkom globalne ekonomske krize, kada su Sjedinjene Države počele opet tiskati velike količine dolara kako bi kupovinom drugih valuta spustile vrijednost dolara i tako povećale svoj izvoz i smanjile nezaposlenost.

Na isti način odgovorila je Velika Britanija i Kina dok je eurozona izbjegla ulazak u ovakav financijski sukob. To je u eurozoni izazvalo prenošenje krize s bankarskog sektora na čitave države, osobito periferne, koje su svoje proizvode prodavale na dolarskom tržištu, gdje su im proizvodi zbog rasta vrijednosti eura postali nekonkurentni.

Valutni rat

Tečaj nacionalne valute prema drugim valutama formira se na osnovu tržišnih mehanizama. Osim sudionika na tržištu koji trguju valutama na tečaj utječe i Centralna banka koja planira dinamiku tečaja nacionalne valute i izjednačava kolebanja, kupujući i prodavajući valutu u slučaju lokalnih promjena tečaja, izazvanih tekućim promjenama.

Države pribjegavaju valutnom ratu kako bi popravile trgovinsku bilancu. Centralna banka ruši tečaj nacionalne valute u odnosu na neku drugu konkretnu ili u odnosu na sve odjednom izbacivanjem jeftinog novca i faktički se dešava devalvacija nacionalne valute.

Usljed pojeftinjenja nacionalne valute, roba postaje jeftinija za izvoz - koji raste. Istovremeno, strana roba poskupljuje i na taj način se smanjuje uvoz.

U cilju zaštite svoje konkurentnosti, tada i druge države postupaju na isti način, te pokretači valutnog rata moraju ponoviti postupak, što dovodi do prevelike količine novca na tržištu, odnosno inflacije koja smanjuje produktivnost i standard, usljed čega mogu nastati socijalni nemiri, koji opet dovode do smanjenja konkurentnosti.

Čim inflacija značajnije poraste, štediše povlače štednju u nacionalnoj valuti i kupuju devize što dovodi do još veće devalvacije i naglog ubrzanja inflacije, posebno u ekonomski slabijim državama.

Snažne države negativne efekte valutnog rata pokušavaju izbjeći istovremenim povlačenjem više raznih poteza koji imaju za cilj povećanje konkurentnosti.

Politički slabe države, u strahu od socijalnih nemira izbjegavaju smanjenje državnih troškova i racionalizaciju državne uprave, te se radije odlučuju na tiskanje novca i inflacijsko sniženje realnog dohotka stanovništva.

Druga krajnost koja se javlja u državama kod kojih je preveliki utjecaj banaka, uvoznika i štediša na politiku je potpuno izbjegavanje valutnog rata u sukobu sa drugim državama, što dovodi do aprecijacije domaće valute i slabljenja konkurentnosti domaće proizvodnje.

Svjetska trgovinska pravila zabranjuju državama da potiču svoj izvoz i ograničavaju uvoz putem manipulacije deviznog tečaja. Međutim, broj država koje su pribjegle ovome nije mali: od onih razvijenih (Japan i Švicarska), industrijaliziranih (Singapur, Tajvan) , rastućih azijskih gospodarstava (Kina, Tajland i Malezija) do zemalja izvoznika nafte (Rusija, Norveška i Saudijska Arabija).

Suvremeni valutni sustav

Suvremeni valutni sustav zasnovan je na principu slobodne konverzije valuta i na stalnom kolebanju tečaja. Ranije na međunarodnom deviznom tržištu vladale su SAD. Za vrijeme Bretton-Wodskog sporazuma od 1944. do 1978. godine američki dolar je, pored zlata, bio jedan od zidova svjetskog monetarnog poretka. Cijena dolara je bila strogo vezana za zlato. Sada je zlatni standard službeno ukinut. Formalno na tržištu vlada ravnopravnost.

Brettonwodski sporazum

Brettonwoodski sporazum je međunarodni sporazum postignut na konferenciji predstavnika 44 zemlje održanoj sredinom 1944. u Bretton Woodsu (u američkoj državi New Hamshire), o riješavanju poslijeratnih monetarnih i financijskih problema, pa je kao takav i do danas ostao kao temelj međudržavnih odnosa u toj sferi.

Međunarodni monetarni sustav koji je ustaljen Bretonvudskim sporazumom naziva se zlatno-devizni standard (zbog zlata i deviza kao rezervi). Imajući u vidu važnost SAD i dolara u ovom periodu, ovaj sustav se može nazvati zlatno-dolarski sustav. Naime, dolar je vrijedio kao službena valuta u kojoj su se čuvale rezerve i imao je veliku ulogu u međunarodnom platnom prometu. SAD su imale najveće rezerve zlata, a za dolar se moglo kupiti apsolutno sve.

SAD su se periodu od 1950. do 1957. SAD suočavale sa problemom mđunarodne likvidnosti, deficit platne bilace je rastao, a zalihe zlata su se topile. Smanjuje se glad za dolarom, pada povjerenje u njega, a Centralna banka svoja potraživanja konvertira u zlato.

Godine 1962. Američka centralna banka FED - stvara fondove u valutama zapadnoeuropskih zemalja. Ta sredstva se koriste za otkup dolarskih potraživanja od stranaca i da bi se smanjio odljev zlata. Poduzete su još neke mjere koje su smanjile odljev deviza ali nisu ga i otklonile. Konstantni porast međunarodne trgovine i obujam usluga i proizvoda zahtjevali su veća devizna sredstva (nestašica sredstava međunarodnog plaćanja).

Rješenje se nije moglo tražiti u deflaciji jer ona nije odgovarala SAD. Poljuljano povjerenje u dolar i neadekvatan mehanizam povećanja međunarodne likvidnosti nametali su potrebu reformiranja međunarodnog monetarnog sustava.

U periodu 1968.- 1973. uvedena je dvojna cijena zlata za službene transakcije ostala je stara cijena zlata, a za privatne transakcije cijena se slobodno formirala na tržištu.

Godine 1967. na sastanku u Rio de Janeiru usvojen je Prvi Amandman na Statut IMF-a. Odlučeno je da se u okviru fonda formira novi vid sredstava za međunarodna plaćanja, tzv. specijalna prava vučenja - SPV - papirnato zlato.