Nesmotreni potez Goranka Fižulića iz 2007. godine, kada je 400 dionica, tada vrijednih 122.000 kuna, umjesto za trezor kompanije kupljeno u njegovo ime, sada bi vlasnika Magme mogao stajati čak 650 milijuna kuna. Fižulić je krivim nalogom prešao zakonsku granicu koja ga obavezuje na davanje javne ponude za preuzimanje. Tu ponudu, koja ne može biti manja od one po kojoj su stečene presudne dionice, nikad nije objavio, a cijena bi bila danas fascinantnih 306 kuna. Fižulić se žalio tvrdeći da se transakcija dogodila pogreškom, no Upravni sud je u kolovozu Hanfino rješenje proglasio pravomoćnim, pa mu je ostala obveza podnošenja javne ponude.

U Hanfi su za tportal komentirali da supružnici Fižulić, bez obzira na poljske investitore koji bi trebali preuzeti 50,09 posto Magme, neće moći izbjeći staru obvezu: 'Odredbama Zakona o preuzimanju dioničkih društava nije propisano da neizvršena obveza objavljivanja ponude za preuzimanje prestaje time što je ciljno društvo u međuvremenu dobilo 'novog većinskog dioničara'. U smislu svega navedenog, obveza Goranka Fižulića i Biserke Preininger Fižulić na objavljivanje ponude za preuzimanje postoji i dalje, dakle i u slučaju da neka treća osoba u međuvremenu postane većinski dioničar Magme kao ciljnog društva, dok god ne bude izvršena sukladno odredbama Zakona o preuzimanju dioničkih društava', odgovorili su na naš upit iz Hanfe. Dakle dionice čija je tržišna cijena oko 40 kuna, supružnici Fižulić morat će platiti po skoro osam puta većoj cijeni od 306 kuna.

Kako je poljski investitor, kao uvjet preuzimanja 50,09 posto dionica po cijeni od 68 milijuna kuna (10 kuna po dionici), zatražio oslobođenje od obveze podnošenja ponude za preuzimanje po upisu dionica, u Hanfi smo provjerili je li to u skladu sa zakonom.

Iz Hanfe upozoravaju na propisane iznimke od obveze objavljivanja ponude za preuzimanje, za što im treba odobrenje glavne skupštine: 'Odredbama članka 14. Zakona o preuzimanju dioničkih društava, propisano je da stjecatelj nije obvezan objaviti ponudu za preuzimanje ako stekne dionice ciljnog društva u postupku povećanja temeljnog kapitala izdavanjem dionica, a glavna skupština ciljnog društva na kojoj se donosi odluka o povećanju temeljnog kapitala odobri da stjecatelj može steći dionice s pravom glasa ciljnog društva bez obveze objavljivanja ponude za preuzimanje, ako bi predmetnim stjecanjem dionica s pravom glasa za stjecatelja nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje.'

Dosadašnja praksa, kao i Fižulićevo ponašanje, pokazuju da se sve veći broj investitora ne odaziva obvezi ponude za preuzimanjem, pa malim dioničarima ostaje jedino potražiti pravdu sudskim putem.