Američka središnja banka postoji već točno stotinu godina i njena neovisnost od politike je bila uzor i za mnoge druge države. Ipak, uz riječi čestitke se čuju i mnoge kritike protiv "čuvara dolara".
Već i zgrada zrači moć koju predstavlja. Bijela, dobro čuvana palača nedaleko od Bijele kuće i američkog ministarstva financija. Visoki, tamni prozori ne dopuštaju pogled u njenu unutrašnjost. A po njenim bijelim stepenicama koje vode prema ulazu ne penju se nikakvi slučajni prolaznici, nego tek službenici osiguranja.

Tko ovdje radi, taj dolazi automobilom ravno u podzemnu garažu. Jer onaj tko ovdje radi se može smatrati čuvarom američkog dolara.

Čak i mnogi stanovnici Washingtona ne znaju što se nalazi u toj zgradi.

"Nemam pojma što je to", priznaje jedna prolaznica.

U svom neznanju nipošto nije jedina. Tek malobrojni uspijevaju pročitati tanka slova koja su uklesana u mramor palače:

"To je Federalna rezerva. Pa tu radi Bernanke, zar ne?" sjetio se jedan prolaznik. Jedna žena potvrđuje: "To je središnja banka Sjedinjenih Američkih Država. Ben Bernanke je njen trenutni šef."

Slučajnim prolaznicima tek polako postaje jasno kako se nalaze pred zgradom u kojoj se odlučuje novčarska politika njihove zemlje i to već punih stotinu godina. Ta institucija je zapravo stvorena preko noći i gotovo u tajnosti. Nakon jedne od najgorih financijskih kriza koja je pogodila SAD, takozvane "Velike panike" 1907. godine je skupina moćnih bankara, daleko od očiju javnosti, napisala zakon koji je trebao postati osnova središnjoj novčarskoj instituciji.

23. prosinca 1913. je predsjednik Woodrow Wilson potpisao taj novi zakon i odmah bio izložen brojnim kritikama. Optuživali su ga kako se njegova Demokratska stranka dogovorila s moćnim bankarima i milijunašima, J. P. Morganom i John D. Rockfellerom. "Deal" je navodno glasio: oni će Wilsonu pomoći da postane predsjednik, a on će im dati prvu središnju banku. Čak i Willson nije bio uvjeren da je učinio nešto dobro. Kasnije je u svojem dnevniku zabilježio:

"Ja sam nepametnom odlukom uništio moju zemlju. Veliku industrijsku naciju nadziru njeni zajmodavci.(...) Sve naše aktivnosti leže u rukama nekolicine ljudi."

Skupina bankara je zapravo napisala zakon o središnjoj banci i njihove banke još i danas postoje i utječu na Fed.

Taj zakon nazvan Federal Reserve Act doista prepušta nadzor nad američkim dolarom vlasnicima velikih banaka. Oni vuku konce u središnjoj novčarskoj instituciji u Washingtonu koja je predstavljena s dvanaest podružnica diljem zemlje. Fed, kako je ta institucija ubrzo dobila ime, bi trebao u najgorem slučaju biti posljednja instanca za posudbu novca sustavu banaka. Ali za razliku od tadašnje "svjetske valute" britanske funte nad kojom je skrbio tamošnji ministar financija, dolarom neće upravljati politika ili vlada.

Čak i trenutni direktor vijeća Feda Bernanke priznaje kako je to tada bio "veliki eksperiment" čiji je ishodišni cilj bio osigurati stabilnost dolara. Eksperiment je zapravo uspio, osobito zato jer se nedugo potom Europa sama uništila u vrtlogu Prvog svjetskog rata. Već onda je dolar postao svjetska valuta, tim više jer je vrijednost dolara tada još bila povezana s vrijednošću zlata.

Bernanke je na proslavi obljetnice američke savezne banke podsjetio kako je taj veliki eksperiment kasnije prolazio kroz mnoge kušnje koje su i same imale epitet velik.

"Velika depresija u tridesetima, velika inflacija u sedamdesetima, velika štednja kad se protiv inflacije borilo visokim kamatama i kad je globalizacija stabilizirala rast u čitavom svijetu. I onda velika recesija kao posljedica financijske krize 2008."

Ali i povodom ove obljetnice se čuju i kritike kako je Fed pogrešnim odlukama zapravo pomogao u stvaranju i možda čak izazvao neke od tih velikih problema. Naposljetku i zato jer se taj stogodišnjak miješao u stvari koje ga se uopće ne tiču, na primjer u politiku. Tako se Bernankeovom prethodniku Alanu Greenspanu prigovara kako nije tek previdio stvaranje krize s kreditima za nekretnine, nego ju je svojom novčarskom politikom čak i potaknuo. Drugim riječima, baš je glavni zaštitnik dolara 2007. doveo do najveće financijske krize nakon Drugog svjetskog rata. Kritike se čuju i protiv trenutnog direktora Bernankea kojeg se optužuje kako je pretjerao u svojim postupcima u krizi.

Među kritičarima je i James Dorn iz instituta Cato.

"Panika izazvana 2007. i financijska kriza koja je izbila nakon toga je velikim ovlastima kojima raspolaže Fed dovela do politike jeftinog novca".

Time je središnja banka već odavno prešla okvire koji su joj isprva bili namijenjeni. Taj okvir je isprva bio definiran vrijednošću zlata, ali nakon toga je taj okvir postavljen određenom košaricom realnih vrijednosti.

Zapravo, Sustav federalnih rezervi, kako glasi puno ime američke središnje novčarske institucije, ima dvostruku ulogu. Ona se brine za stabilnost dolara, ali joj je podjednako važna zadaća i skrb za industrijski rast i stopu zaposlenosti. To onda znači i inflaciju pa je tako i Bernanke postavio cilj od 2% stope inflacije za srednjoročno razdoblje.

Američka središnja novčarska institucija doista već veoma dugo posuđuje novac, a da praktično ne ubire nikakve kamate. Takvu novčarsku politiku namjerava i nastaviti sve dok značajno ne opadne stopa nezaposlenosti. Ali Bernankea se osobito napada jer još od krize masovno kupuje američke državne obveznice i vrijednosnice vezane uz kredite za nekretnine. Od siječnja bi taj otkup trebao biti smanjen s 85 na 75 milijardi mjesečno, ali to ne mijenja mišljenje kritičara kako se Fed tu upleće u fiskalne akcije u kojima nema što tražiti.

Direktor instituta Cato John Allison smatra kako se i ovom poplavom jeftinog novca stvara mjehur koji će u jednom trenutku pući.

"Mislim da su oscilacije u gospodarstvu uglavnom uzrokovane politikom Feda. Ako on manipulira količinom novca u opticaju i čini sve to što vidimo, onda se teško mogu izračunati gospodarski rezultati u budućnosti".

Allison, koji je prije djelatnosti u tom uglednom institutu bio dva desetljeća na čelu financijske institucije BB&T Corporation, svoje nepovjerenje prema središnjoj banci temelji na vlastitom iskustvu.

"Svaka napuhana vrijednost u mojoj karijeri je politikom Feda postala još gora."

Njegov prijedlog je radikalan: Fed treba ukinuti.

Prije svega američki političari desnog usmjerenja već godinama pušu u isti rog. Svi oni žele ukinuti ovakvu američku središnju banku i to što je prije moguće. U svakom slučaju smatraju kako su potrebne korijenite promjene. Neki smatraju kako se Fedu trebaju zadati novi ciljevi prema kojima bi se onda mogle ravnati mjere koje se poduzimaju. Drugi misle kako se Fed treba baviti samo inflacijom i kako treba prestati voditi i gospodarsku politiku zemlje.

Slijedeće godine neki članovi Republikanske stranke žele da se i u Kongresu raspravlja o ulozi ove stogodišnje institucije. Na njenom čelu onda više neće biti Bernanke jer njegov drugi mandat istječe koncem siječnja. Na njegovom mjestu će onda biti prva žena u povijesti Feda, Janet Yellen. Ali obzirom da je ona već duže jedna od najbližih suradnica Bernankea, ne očekuje se da će se nešto važnije promijeniti u politici Feda.