Končar je kompanija s mnogo većim potencijalom nego što je dosad bilo iskorišteno. Hoće li to mirovinski fondovi znati prepoznati? Vlada, naime, prodaje 22,82 posto Končar-Elektroindustrije kako bi spasila Petrokemiju, a najizgledniji su kupci mirovinci.Tako se bar šuška.

Četiri obvezna mirovinska fonda, koja vode Dinko Novoselec (AZ fond), Petar Vlaić (Erste Plavi), Dubravko Štimac (PBZ Croatia osiguranje) i Damir Grbavac (Raiffeisen fond), trenutačno drže zajedno 23,2 posto dionica Končara. S državnim bi paketom imali visokih 46 posto. U Končaru bi svakako mogli tražiti više: svog čovjeka zaduženog za financije, bolje rezultate, racionalnije poslovanje i dinamičnije upravljanje. Jer, što je njihov utjecaj veći, dublje žele ulaziti, više kopaju i više traže.

A uskoro će moći ‘upucavati′ i još više kapitala u kompanije u kojima su prisutni, što ide u prilog njihovom financijskom potencijalu. Novi Zakon o obveznim mirovinskim fondovima, koji je u veljači stupio na snagu, to im omogućuje. Naime, jedna od glavnih novosti Zakona povećanje je limita za stjecanje udjela u društvima s 10 na do 20 posto (samo za dionice iz prve kotacije). Za manji dio portfelja, uza strogo definirane uvjete, omogućuje se i stjecanje većinskog vlasništva. Pravilnici koji će to olakšati očekuju se do kraja ljeta.

Dakle, mirovinci bi mogli postati ‘zaigraniji′. S obzirom na malo i plitko hrvatsko tržište, što im uostalom preostaje? Imaju mnogo novca, ukupna imovina iznosi im 62,4 milijarde kuna (doduše, čak 72,3 posto ukupnog portfelja uloženo je u državne obveznice, a tek 10,6 posto u dionice) i preveliki su za malu Hrvatsku. To ih tjera da pronađu nekoliko dobrih i dovoljno velikih tvrtki s potencijalom koje nisu u potpuno privatnim rukama, kakvih u Hrvatskoj ima malo, a onda i da traže veći utjecaj.

Vlaić iz Erste Plavog smatra da bi svakako bilo lakše kada bi mogli kupovati do 20 posto dionica kompanija, iako, načelno misli da bi mirovinski fondovi trebali biti portfeljni ulagači. No svjestan je da u Hrvatskoj takvo što nije u potpunosti izvedivo.

- Ako želimo imati veći udio u hrvatskim dionicama, a to želimo jer smo hrvatski mirovinski fond i u krajnjoj liniji želimo poticati ulaganje u hrvatsko gospodarstvo, s obzirom na svoju veličinu vrlo brzo postižemo vlasničke udjele koji nas transformiraju iz portfeljnih u strateške ulagače. S druge strane, činjenica je da su dionice hrvatskih kompanija ipak manje likvidne, što jednom kad se ulaganje u neku kompaniju i ostvari djelomično otežava izlazak iz vlasničke pozicije - pojašnjava Vlaić.

U takvim okolnostima ne preostaje im nego tražit veći utjecaj. Vlaić veli da se najviše očituje pri inzistiranju na podizanju kvalitativne razine korporativnog upravljanja i to na onu koja je uobičajena na europskim tržištima:

- Gledano u praksi, to se ponajprije odnosi na procese planiranja i izvještavanja koji, iako u mnogim slučajevima i kod mnogih hrvatskih kompanija ispunjavaju sve tražene kriterije, kod nekih još uvijek mogu i trebaju biti kvalitetniji s obzirom na tržišna pravila - priča.