Postoje razni oblici i mogućnosti štednje, a da nije držnje gotovine "u čarapi". Građani u financijskom sustavu mogu birati što žele sa svojim novcem, a način štednje ovisi o njihovim preferencijama. Narašireniji oblik štednje je oročeni depozit. Riječ je o novcu koji građani polažu na posebnim depozitnim računima banaka čije se upotrebe deponent odriče na određeno dogovoreno vrijeme. Sredstva oročenih - ročnih depozita ne mogu se koristiti za svakodnevna plaćanja.

Polica kao kolateral
Dakle, klijent u banci položi određeni novac i obveže se da ga neće dirati na neko vrijeme. Oročenje može biti mjesečno, tromjesečno, polugodišnje, godišnje, na dvije godine ili čak na pet.

Valuta u kojoj se može tako štedjeti najčešće su euri i kune, ali mogu biti i dolari i švicarski franci. Naime, banke nude oročenja u valutama u kojima plasiraju kredite. Naravno, što je oročenje duže, to je kamatna stopa veća. Dakle, najmanja je u najkraćim oročenjima, a najveća u najdužima. Banke nude promjenjive i fiksne kamatne stope i ugovori o oročenju mogu se prilagoditi potrebama klijenta, što najviše ovisi o iznosu. No, ono što je najvažnije - ako klijent u nekom trenutku želi svoj novac jer mu hitno treba i zbog toga mora prekinuti oročenje, gubi stečenu kamatu i pripisuje mu se samo a vista kamata koju banka inače isplaćuje ako se novac samo drži na računu, odnosno 0,1 posto.

Pored oročenja novca u banci, štediti se može i u stambenoj štedionici. Za razliku od oročenja, klijent se obvezuje ne dirati novac najmanje dvije godine. U tom bi razdoblju dobio i državna poticajna sredstva (DPS) od deset posto na godišnji uplaćeni iznos. No, kako država u idućoj godini planira ukinuti DPS-ove na godinu dana, pitanje je koliko će se građana odlučiti na ovaj vid štednje. Iako je stambena štednja specijalizirana vrsta štednje, prvenstveno namijenjena rješavanju stambenog pitanja, građani su je koristili i za druge stvari jer bi nakon dvije ili pet godina dobili uplaćeni iznos uvećan za kamate i DPS-ove.

Oročenje i stambena štednja predstavljaju srednjeročnu štednju. Pod dugoročnom štednjom smatraju se police životnog osiguranja i dobrovoljna mirovinska štednja. Na tržištu postoje deseci vrsta polica životnog osiguranja, od klasične riziko police do investicijskog osiguranja. Prednost ove vrste štednje je taj da se polica osiguranja može koristiti kao kolateral prilikom podizanja većih iznosa kredita. Najčešće su banke tražile policu životnog osiguranja kao osiguranje za stambeni kredit. Polica osiguranja može se uplaćivati mjesečno, tromjesečno ili godišnje, a po isteku klijent dobiva uplaćeni novac uvećan za premiju. Iako polica osiguranja može koristiti kao kolartera, naravno ovisi na koji iznos je osiguranje potpisano, ona se ne smije prekidati tijekom ugovornog razdoblja koje može trajati i deset godina. Tako da je ovaj vid štednje prikladan za one koji o svojim financijama razmišljaju u desetljećima.

Poticaji za treći stup
Najduži oblik štednje je dobrovolja mirovina, odnosno uplaćivanje u treći stup. Mladi ljude rijetko se odlučuju za ovaj način štednje jer, ako primjerice s 25 navršenih godina odluče ulaćivati treći stup, taj novac dobit će tek kad prođe 25 godina. Naime, novac ne ne može podići prije navršene 50 godine života. Ali, postoje tri prednosti ulaganja u treći stup,: porezne olakšice, državna poticajna sredstva te prinos fonda. Što se tiče poreznih olakšica, one su namjenjene poslodavcima. A štedišama su najvažnija poticajna sredstva od države kojima država, još uvijek, ulaganje u dobrovoljnu mirovinsku štednju i to s dodatnih 15 posto na uplaćena sredstva u jednoj kalendarskoj godini i samo po jednom dobrovoljnom mirovinskom fondu, a do ukupno uplaćenog iznosa od 5.000 kn godišnje. To znači da je moguće uvećati iznos na računu za 750 kuna godišnje, a svaki član ih može ostvariti, bez obzira ima li i stambenu štednju. Tu je naravno i prinos fonda, odnosno zarada koju su fond menadžeri ostvarili tijekom godina.

Što se tiče kratkoročne štednje, financijska industrija nudi ulaganje na tržištu kapitala, i to u fondove. Iako je mnogima takav način ulaganja rizičan, mogu se kupiti udjeli u onima s niskim rizikom, kao što su novčani ili obveznički. No, njihovi prinosi su manji. Primjerice, od početka ove godine neki novčani fondovi u Hrvatskoj imali su prinos viši od tri posto, što je od prilike ono što se može dobiti u bankama. Ali, prednost je ta što ne postoji vremensko ograničenje ulaganja. Neki naši obveznički fondovi imali su prinos viši od pet posto.

Najrizičniji su dionički, ali donose mogućnost najveće zarade. No, može se i izgubiti dio novca. neki fondovi u Hrvatsko ove su godine imali prinos od nevjerojatnih 24 posto. No, mogli su i izgubiti 24 posto. Prilikom biranja štednje, najvažnije je odlučiti se o načinu štednje, roku i rizičnosti.